Zaista nema potrebe za lovom na vještice ili uskakanja u anti argentinski vagon. Ne treba se sad iščuđavati, jer taj južnoamerički nogometni kod postoji desetljećima. Kako igraju Paragvaj, Urugvaj? Sjetite se Čilea sa Vidalom, Medelom, Islom, Jarom, Aranguizom... Pa Portugal iz sredine 2000-ih. Sve je to isti drek.
Zašto onda ovakva galama? Po meni su tu kombinacije dvije stvari. Prva je da je ova konkretna skupina igrača je taj stil dovela do vrhunca i pretočila ga u savršen obrambeno-provokatorski mehanizam. A druga je da to rade na najvišoj razini i da pobjeđuju. A pobjeđuju jako puno upravo na temelju psihološkog terora, provokacijama, tuči, brutalnostima i taktičkim cinizmom. Nogometni talent na stranu, uz dužno poštovanje.
Ključna stvar kod njih je čoporativni mentalitet. Ako netko krivo pogleda Messija ili bilo kojeg drugog igrača Argentine, u roku od tri sekunde oko tog igrača stvorit će se De Paul, Romero i Paredes, spremni za fizički obračun. Mislim da se ta razina agresivne solidarnosti rijetko viđa u modernom nogometu, gdje su igrači uglavnom korporativni prijatelji koji se nakon utakmice grle i mijenjaju dresove. Ovi Argentinci su ponosni na to što su grubijani. Ne žele da ih protivnik voli. Upravo suprotno, oni žele da ih protivnik mrzi i da ih se boji. I u tome se nalazi kolektivni odboj: to nije samo igranje čvrstog nogometa, to je plansko, sustavno maltretiranje suparnika na travnjaku, u čemu oni iskreno uživaju.
Takav epitet zločestih momaka ja bih nekako i popušio, u neku ruku bi mi bili i mazohistički simpatični. No sve to meni pada u vodu samom činjenicom da su oni ultimativno licemjerni. Najveći paradoks te momčadi je baš da glume ulične fajtere dok oni dijele batine, ali istog trenutka postaju žrtve kada netko primijeni njihove metode protiv njih. Proračunata taktička asimetrija. Jer kako zapravo funkcioniraju? U utakmicu ulaze s idejom da postave granicu kriterija. Kada oni udaraju, to prikazuju kao mušku igru, žar borbe i južnjačku strast. Kao da zapravo oni jedini imaju monopol na agresiju. Onda naleti protivnik koji uzvrati istom mjerom. E tada Argentinci ne ulaze u otvoreni sukob, više se ne pozivaju na mušku igru, strast itd. nego kolektivno trče prema sucu, vrište, valjaju se po terenu kao da je smrt pred vratima i traže kartone. Cilj je natjerati suca da kazni protivnika za ono što on sami rade nekažnjeno. Glomačka sekcija sa vrhunskim holivudskim starovima.
U sportskom kodu postoji nekakvo nepisano pravilo da ako si izabrao biti razbijač, onda stisni zube i trpi kada tebe razbiju. Zato su neke povijesne grubijane i takve ekipe ljudi barem cijenili zbog te neke uvrnute dosljednosti jer su znali primiti udarac bez riječi. Ova Argentina odbija igrati po tom poštenom kodu. Oni žele sve beneficije uloge bad boysa, ali bez ijednog rizika koji s tim dolazi. To je čisti taktički kukavičluk zapakiran u lažnu mačo ambalažu. Oni nisu srčani ratnici kako si sami tepaju oni su provokatori koji bježe iza leđa suca čim im se netko suprostavi.
Tako da hvala Španjolskoj (mada nemojmo se zavaravati - povijesno još jedna skupina kmečavaca, ovi su samo toliko dobri i dominantni da im takva vrsta pritiska ne treba) što je na neki način spasila ovo prvenstvo, koje je, Bogu hvala, došlo svome kraju.
[uredio Lionel Mandrake - 20. srpnja 2026. u 17:28]
