Sudbonosni listopad postao tradicija

Već tradicijom, hrvatska nogometna reprezentacija, zapravo cijeli hrvatski nogomet, svakog drugog listopada ima svoje "sudbinske utakmice". Postalo je pravilo da naša nogometna reprezentacija u posljednjoj utakmici pokušava ispraviti kikseve i "mine" na koje je nailazila tijekom kvalifikacijskih iskušenja, pa se za plasman na velika natjecanja u pravilu borimo u posljednjoj i to domaćoj utakmici. I redovito - protiv glavnog protivnika u skupini.

Tek u prvom našem izlasku na svjetsku nogometnu scenu, u kvalifikacijama za EP u Engleskoj 1996., bili smo uvjerljivi i prije posljednjeg kola osigurali prvo mjesto u skupini, ispred Italije, Ukrajine, Litve, Estonije i Slovenije.

Od narednog kvalifikacijskog ciklusa, onog za nastup na SP u Francuskoj 1998., krenule su naše "scile i haribde" u zadnjoj kvalifikacijskoj rundi. Nakon što smo prosuli domaće bodove protiv Grčke, Danske i Slovenije, te poraza u Kopenhagenu, samo pobjeda u Sloveniji pružala nam je mogućnost da se u dodatnim kvalifikacijama izborimo za svoje prvo Svjetsko prvenstvo. Uz to, Grci kod kuće nisu smjeli savladati Dance, koji su osigurali prvo mjesto. Sve se potrebno i dogodilo. Grčka i Danska su odigrale 0:0 u Ateni, a mi smo s 3:1 slavili u Ljubljani, upravo na isti datum na koji igramo i s Bugarima - 11. listopada. Ždrijeb nam je u dodatnim kvalifikacijama dodijelio Ukrajinu, koje smo prošli s domaćih 2:0 i 1:1 u Kijevu, a ljeto nakon toga - ušlo je u legendu.

Bronca iz Francuske napuhala je naš ego i svjetski ugled i svrstala nas u prve favorite u našoj kvalifikacijskoj skupini za nastup na EP u Belgiji i Nizozemskoj 2000. Poraz na startu kvalifikacija od Iraca, te dva izgubljena boda u Makedoniji, dovela su nas do "biti ili ne biti" susreta protiv Srbije i Crne Gore - 9. listopada 1999. Ne treba podsjećati kako je završilo, tražeći pobjedu, zaustavili smo se na nedovoljnih 2:2, koji su nam zatvorili vrata Belgije i Nizozemske narednog ljeta.

Slijedile su kvalifikacije za SP u Japanu i Južnoj Koreji 2002., gdje nam je nastup očajnički trebao, kako bismo premostili odlazak najveće generacije hrvatskog nogometa s Bobanom, Šukerom, Asanovićem, Štimcem..., ali i da bismo dokazali sebi i svijetu da hrvatski nogomet i nakon njih ima što ponuditi. Te smo kvalifikacije odradili uglavnom bez kikseva, jer dva remija sa Škotima i neriješeno u Belgiji nisu bili neočekivani ni loši rezultati. I opet smo došli u listopad, ovog puta šesti njegov dan, u kojem smo tražili pobjedu protiv glavnog protivnika - Belgije u Zagrebu. Tri boda su nas vodila direktno na Daleki istok, remi je nudio neizvjesnost dodatnih dvoboja protiv Čeha. Usprkos neiskorištenom jedanaestercu Prosinečkog u prvom dijelu, tandem Balaban - Bokšić donio nam je toliko željeni pogodak i direktan plasman na svjetsku nogometnu scenu, na kojoj smo trebali braniti ugled brončane reprezentacije iz Francuske.

Dakle, u dosadašnjim listopadskim avanturama, dvaput smo se veselili, jednom ronili krokodilske suze, nakon što nismo uspjeli pobijediti Srbe i Crnogorce. Protiv Bugarske smo dosad igrali dva puta, jednom u prijateljskoj, jednom u službenoj utakmici i još uvijek čekamo prvu pobjedu. Hrvatski motiv ogroman, bugarski minimalan, Bugari bez Balakova, Martina i Stiliana Petrova, Hrvati s raspoloženim internacionalcima koji nose igru svojih momčadi diljem Europe. Timing za prvu pobjedu nad Bugarskom - savršen.