Vječni grad za vječnu uspomenu

Liverpool - Borussia Mönchengladbach 3:1, 1977. g.

Glavni grad Italije debitirao je kao domaćin završne utakmice europske sezone tek 1977. godine - na Apeninskom poluotoku prednost je u dva ranija navrata dobio Milano. 25. svibnja snage su na Olimpicu odmjerili prvaci Engleske i Njemačke, Liverpool i Borussia Mönchengladbach. Pod vodstvom legendarnog Boba Paisleya i pred 20 tisuća svojih navijača (od ukupno samo 30 tisuća!) crveni s Anfielda slavili su rezultatom 3:1 i tako prekinuli niz Bayerna, koji je naslov prvaka Europe osvajao tri puta zaredom.

Liverpool je nakon poveo nakon pola sata igre preko Terryja McDermotta, početkom nastavka poravnao je Danac Allan Simonsen, ali su trofej engleskoj momčadi osigurali Tommy Smith i Phil Neal s bijele točke. Boje Borussije branili su između ostalih i Berti Vogts, Uli Stielike te Jupp Heynckes, dok su u redovima Liverpoola igrali i Kevin Keegan te Ray Clemence. Liverpoolov je trijumf označio početak dominacije engleskih klubova u Kupu prvaka, koja je trajala punih šest sezona.

Liverpool - Roma 5:3 (11m), 1984. g.

Samo sedam godina kasnije, 30. svibnja, Liverpool je dočekala naelektrizirana atmosfera na stadionu i oko njega, a zbog pratećih huliganskih ispada talijanskih navijača Rim je stekao reputaciju grada u kojem engleski navijači nisu nimalo poželjni. Talijane je posebno razočarao poraz domaćeg aduta, Rome, koja je igrala pred 70 tisuća većinom svojih pristalica, tim više što je prvak odlučen tek poslije izvođenja jedanaesteraca.

Nakon 90 minuta na semaforu je pisalo 1:1 jer je Roberto Pruzzo nedugo prije odlaska na odmor poništio rani vodeći zgoditak braniča Phila Neala, koji se tako upisao u povijest kao igrač koji je u razmaku od sedam godina postigao pogodak u finalu Kupa prvaka na istome stadionu. U produžecima se mreže nisu tresle, a ekscentrični Liverpoolov vratar iz Zimbabvea, Bruce Grobelaar, obranio je udarce Brune Contija i Francesca Grazianija. Za Engleze su s bijele točke pogodili Neal, Graeme Souness, Ian Rush i Alan Kennedy.

Juventus - Ajax 5:3 (11m), 1996. g.

Gotovo identičan rasplet viđen je i 22. svibnja 1996. godine. Italija je ponovno imala svog predstavnika u finalu, torinski Juventus, a s druge je strane stajao branitelj naslova, Van Gaalov Ajax. Stara dama povela je već u 12. minuti zahvaljujući sijedom Fabriziju Ravanelliju i golu iz nemogućeg kuta, a četiri minute prije poluvremena stvari je na početak vratio Finac Jari Litmanen. Nijedna momčad nije uspjela postići odlučujući pogodak do isteka 120. minute te se opet pristupilo raspucavanju.

Angelo Peruzzi nadmudrio je Edgara Davidsa i Sonnyja Silooya, dok su neumoljivi bili novopečeni trener Juventusa Ciro Ferrara, zatim Gianluca Pessotto, Michele Padovano i Vladimir Jugović te je trofej po drugi puta u povijesti, ovoga puta u izvedbi orkestra Marcela Lippija, smješten u Juventusove vitrine. Gol amsterdamske momčadi tada je čuvao - Edwin van der Sar, vratar Manchester Uniteda koji se vraća na mjesto "zločina".

Sretna odredišta Barcelone i Manchester Uniteda

Osvojile li u srijedu Katalonci svoj treći naslov europskog prvaka, na simboličan će način povezati tri vjerojatno najutjecajnije prijestolnice Starog kontinenta - London, Pariz i Rim. Andoni Zubizaretta podignuo je premijerni Barcelonin pehar na starom Wembleyu 1992. godine, a na pariškom Stade de Franceu slavili su Rijkaardovi momci predvođeni tada najboljim svjetskim nogometašem, Ronaldinhom. Josep Guardiola i njegovi puleni ne bi imali ništa protiv da i u Rimu padne engleski protivnik.

U nešto lošijem sjećanju Barceloni su ostali švicarski Bern (poraz od Benfice), zatim susjedna Sevilla (poraz od Steaue) te grčka Atena (poraz od Milana). Srećom po španjolske prvake, ne računajući antičko doba, te destinacije puno dodirnih točaka s Rimom - nemaju.

Zanimljivo, sva su tri Unitedova uspona na krov Europe povezana s Barcelonom. Poput Barcelone, svoju su prvu titulu najbolje europske momčadi proslavili na legendarnom Wembleyu (1968. protiv Benfice), drugi su puta ruke u zrak dignuli ni više ni manje nego u samome srcu Katalonije, na Barceloninom Camp Nou (1999. protiv Bayerna), a prošle su godine moskovsko finale na stadionu Lužnjiki osigurali upravo polufinalnom pobjedom nad Barcelonom. Tako će ljubitelji Manchester Uniteda svojem popisu hodočašća uz London, Barcelonu i Moskvu možda morati dodati i Rim.