Prijateljske i nekorisne

Hrvatska je lijepim pogotkom Nike Kranjčara slavila u Belgiji s 1:0 i tako pobjednički otpočela godinu koja bi nas trebala vratiti na "stare staze. To je, otprilike, sukus svega pozitivnog što možemo izvući iz prijateljskog ogleda u glavnom gradu Belgije, jer sve ostalo je bilo za zaborav.

Izbornik će reći da je "bilo više dobroga nego lošega", no bliže je istini ipak kapetan Darijo Srna s konstatacijom da je "rezultat dobar, igra baš i ne".

Došli smo do nekoliko dobrih šansi koje su zapucali Čale, Modrić i Bilić, no Belgijci su nam bili al pari. A Belgija usprkos Advocaatu više nije što je nekada bila, to je sada momčad koja je daleko od velikih prvenstava i vjerojatno će to još neko vrijeme ostati. Ne bi se, valjda, 11. reprezentacija svijeta trebala bojati 16-godišnjeg napadača, koliko god snažan i talentiran bio.

Gledali smo osrednji nogomet, bez puno kvalitetnog posjeda lopte i bez puno kvalitetnih poteza. Pokušavao je više od ostalih Kranjčar, silno se trudio Olić, no istina je da nismo bili pravi. Od Modrića Hrvatska sigurno više očekuje, svakako i od kapetana Srne; bez prave podrške vezne linije više ne možemo očekivati niti od napadača, iako se vidjelo ulaskom Eduarda da ponekada i napadač - ako je dovoljno kvalitetan - može pomoći u kreiranju igre i šansi.

No, oduvijek je bilo suvišno previše analizirati prijateljske utakmice jer se gotovo uvijek radi o predstavama koje nemaju gotovo nikakav značaj za budućnost. Čim utakmica nije natjecateljska nećete puno saznati o dometima momčadi i igrača, a razmaci između utakmica su toliki da nekakvo građenje "pobjedničke forme" bolje zvuči nego što u zbilji ima težinu.

I, najvažnije od svega, prikazano u tih 30-60-90 minuta teško može realno puno promijeniti razmišljanja o nekim igračima. Modrić se mogao i šetati uz aut-liniju cijelu utakmicu, i dalje bismo znali da je naš (po)najbolji nogometaš. Ćorluka je mogao skriviti dva jedanaesterca, i dalje bi ostao prvotimac. I Bilić je mogao zabiti dva pogotka, ali ne bi preskočio Eduarda i Olića.

Moguće je, jasno, da igrači u tih par dana izborniku pokažu više (ili manje) kvaliteta od onih koje Bilić misli da imaju na temelju nastupa u klubovima, no kroz sezonu će svaki igrač ipak više pokazati u 40 nastupa u klubu nego u pola sata u reprezentativnom dresu. Izborik, uostalom, ima čvrstu okosnicu momčadi, upitna je tek pozicija ili dvije unutar prvih 11.

I, barem je tako za naslutiti - sustav igre.

Bilićev eksperiment s 3-5-2 definitivno je najzanimljivija tema briselskog ogleda. Prvi rezultati nisu posebno ohrabrujući, jer Hrvatska nije dobila ono što je kroz takav sustav igre htjela - dominantan posjed lopte, višak igrača u sredini, prodore po bokovima. Štoviše, funkcionirao je najbolje onaj dio koji je takvom promjenom postao najranjiviji - uža obrana. Ćorluka, Križanac i Šimunić bez problema su se prilagodili na sustav s trojicom iza, iako im je, istina, na ruku išao protivnik s jednim isturenim napadačem.

No, promjena sustava je nešto što zahtijeva puno više vremena i zato je indikativno što je Bilić to uopće htio probati. Slaven je dobro znao da nećemo odigrati briljantnu utakmicu u prvom pokušaju s 3-5-2, što će reći da je to model igre koji ćemo koristiti i u budućnosti, inače cijeli eksperiment ne bi imao nikakvog smisla.

Postavlja se, stoga, pitanje - zašto? Istina je da 4-4-2 više nije nogometni zakon kojeg se sve uspješne momčadi drže kao "pijane plota", i da sve više trenera "kemija" s različitim varijacijama. Ćešće se radi o postavama s četiri braniča, poput Barceloninih 4-3-2-1, no nemali je broj trenera koji očijukaju s povratkom na stare sustave s tri braniča, bilo 3-5-2, bilo 3-4-3, bilo nešto slično tomu.

Gdje je Bilić vidio hrvatsku prednost u takvom sustavu? 3-5-2 bi moralo odgovarati Dariju Srni, Niki Kranjčaru, Luki Modriću, ali i napadačima pod pretpostavkom da će dobiti više pravih lopti iz sredine. Trebalo bi odgovarati i našim stoperima koji su kvalitetni u situacijama 1 na 1, a iako dobar dio igrača ne igra u tom sustavu u klubovima, on je u "hrvatskom DNA" i velikih problema s prilagodbom ne bi smjelo biti.

Da li je 3-5-2 Bilićev odgovor na probleme na lijevom boku? Hrvoje Čale u prvoj postavi definitivni je znak da Bilić pokušava pokriti tu rupu, no Čale protiv Belgije nije impresionirao. Pranjiću bi takav sustav napadački odgovarao, no on ionako nije upitan zbog svojih ofenzivnih znanja.

No, zna se zašto je taj sustav izašao iz mode, i pitanje je hoće li Bilić smisliti nešto novo čime bi riješio njegove nedostatke, prije svega samo jednog bočnog igrača na protivnička dva (ako protivnik igra 4-4-2). Pitanje je, zapravo, koliko će dugo - i hoće li uopće - Bilić testirati novi/stari sustav, jer vremena je malo, iako na kalendaru tako ne izgleda. Naime, do početka kvalifikacije možda i jest pola godine, no Hrvatska u tom razdoblju neće odrađivati pripreme ili igrati 10 prijateljskih utakmica. A moglo bi biti problematično ako u kvalifikacije uđemo bez jasno definirane vizije igre.

Bruxelles nam je, tako, donio više pitanja nego odgovora, a to nekako nije bio cilj te prijateljske utakmice. Vidjeli smo ono što smo znali, primjerice da Kranjčar ima dobar udarac, ali smo zato pitanje "kako će Hrvatska izgledati u rujnu" dodatno produbili...