Tako malo je trebalo, a toliko dugo se čekalo

U ovih 50 godina čekanja, Dinamo je imao i boljih i skupljih skupina individualaca, ali oni nisu mogli ostvariti ovo što je ostvarila Bjeličina momčad. Strateg Modrih puno puta naglašavao je karakter i atmosferu u momčadi, ali ono što je vjerojatno bilo ključno u cijeloj priči je balansiranost momčadi, ciljano dovođenje pojačanja i ostavljanje Nenada Bjelice da u miru radi svoj posao.

Rijetko ćete od trenera čuti da mu je netko slagao momčad ili samo sugerirao, da su mu sjedili za vratom, stvarali pritisak, svaki trener drži do svog autoriteta i imena te priznati takvo što ne bi mu baš išlo u prilog. Prošli su kroz Dinamo brojni treneri, mijenjali su se s razlogom i bez njega, a rijetki su imali takvu autonomnost kao Bjelica. Igrače koje je tražio, Bjelica je dobio, mir koji je tražio, isto tako je dobio i sve je to rezultiralo ovakvim ishodom.

Zašto tako nije moglo ranije, zašto Dinamo s jačim momčadima nije uspio napraviti ovo?

Nekad se uistinu ispriječio jači protivnik, nekada je tu bilo, nećemo reći nesreće, već nedostatka pameti i mirnoće. Ispadalo se na nevjerojatne načine, vrlo glupim golovima, golovima u posljednjim trenucima, u narodu prozvanim "ispadanjem na Dinamov način". Uvijek ćemo pamtiti razne Heerenveene, Sturmove, Olympiakose, PAOK-e, Timisoare, Brannove, one koji nisu bili bolji, ali su na kraju slavili.

Nekad se ispriječio ego, novac, miješanje onih kojima nije tamo mjesto u posao trenera i nije uvijek najbolja moguća momčad bila na terenu. Trener je taj koji zna i mora znati koja mu je postava u bilo kojem trenutku najbolja za nastup, a ne da mu se suflira sa strane, savjetuje, gura, određuje.

Prema tome potrošeno je previše godina da bi se došlo do ovog, ali Dinamo je napokon tamo gdje je trebao biti već više puta i tamo je s razlogom. Ušao je među one koji će tijekom zimske stanke brusiti formu za europske obaveze, među one koji će u prosincu s velikim nestrpljenjem i zadovoljstvom pratiti ždrijeb u Nyonu, one koji će dva mjeseca lijegati i dizati se s mišlju kako nadmudriti onog što ti dolazi na noge sredinom veljače.

Ova momčad to je zaslužila, od prvog do zadnjeg igrača. Svi su dali svoj doprinos, pa i oni što u Europi nisu upisali minutažu jer su pomogli ovim standardnima da se u HNL-u odmore i ne potroše u potpunosti. Baš svi, pokazali su da su klapa, nije bilo iskakanja i cmizdrenja zašto on igra, a ne ja. Ne zaboravite izjavu Brune Petkovića prije susreta koji je rekao kako je sretan minutažom kao i ostali napadači i da su svi svjesni da ne mogu svi igrati te da je rotacija odlična.

Kad smo već kod napadača, u Dinamu su jako dobro nanjušili. Gavranović je apsolutno prvo ime i napadač broj jedan, a druga dvojica - Petković koji u Italiji nije mogao gotovo dvije godine do pogotka i Budimir koji je praktički bio na završetku karijere, vratio se nogometu kroz Rudeš i onda doživio ovo u Dinamu. Međutim znali su što s njima dobivaju i zašto im oni trebaju.

Taj Petković bio je ismijavan i omalovažavan kada je dolazio, igrač koji je u Serie A odigrao preko 40 utakmica i nije zabio nijedan gol, ali je zato u Dinamu pokazao da je španer. Pokazao je on i da može i zna zabiti, ali prvenstveno je pokazao koliko je koristan kao momčadski igrač s fantastičnim pregledom i osjećajem za igru. Visok i jak, a tehnički vrlo kvalitetan, apsolutna je opasnost.

I ako pogledamo profil igrača, to je onda to. Imaš snažne centarfore u Petkoviću i Budimiru, Petković može zaigrati čak i malo povučenije, zatim imaš brzog i pokretljivog Gavranovića i naprijed si taktički uvijek dobro pokriven. Imaš sjajna krila u Oršiću i Hajroviću, imaš veznjake kreatore i razbijače, stabilnu obranu i dobra rješenja na bokovima. Na vratima dvojicu pouzdanih vratara. Dugo, jako dugo Dinamo nije imao ovako dobro balansiranu momčad koja je jaka i u igri i iz prekida.

Iz prijelaznog roka u prijelazni rok događale su se iste stvari, igrači se nisu dovodili kako bi se ciljano zbog njihovih karakteristika podigla momčad već su se kupovala imena ili se pokazivalo nekom od konkurenata tko je gazda ili su se dovodili na preporuku menadžera. Nakrcavao se roster nepotrebno i bez prave vizije, no ovog ljeta to je prestalo.

A sve je moglo bez toga i vidi se koliko je malo bilo potrebno da stvari sjednu na svoje mjesto. Malo pameti, malo vizije i malo sreće. Pameti da se jednostavno zna tko što radi i svatko odradi dio za koji je zadužen, vizije da se momčad posloži onako kako je najbolje i potrebno, a sreće, ona je uvijek potrebna. Mogle su se dogoditi neke ozljede ključnih igrača, mogla su se dogoditi isključenja koja bi mijenjala situaciju, sve to spada u onaj dio "nepredviđenih stvari".

I nipošto se ne smije zaboraviti da Dinamo ima još dosta rezerve. Majer, Moro, Šitum, Leovac, sada i Dilaver, sve su to igrači koji su nedostajali i koji će itekako zaoštriti konkurenciju. Kada pogledamo koliko je Gojak napredovao kod Bjelice, ako to isto uspije napraviti s Majerom i Morom, ovo će biti vrhunska momčad. Već sada je, ali ako se i to ostvari, miris proljeća mogao bi biti još snažniji.

Sve čestitke kreatoru ovog uspjeha Nenadu Bjelici i onima koji ga tako vjerno prate i odrađuju sve što zamisli na terenu. Već jako jako dugo nismo vidjeli ovakvu dominaciju nekog hrvatskog kluba u Europi, ovako zrelu igru s glavom i repom. Ovi igrači znaju epilog one "kad igraš za raju i zanemaruješ taktiku", svi su podređeni momčadi, od napadača kojima nije problem igrati i obranu pa do onog zadnjeg u rosteru koji je sretan i s pokojom minutom. Zajedništvo, dobra selekcija, kvalitetan trener i mir u svlačionici i trenerskoj sobi bez "motivacijskih govora" i fidelovskih pressica. Tako malo je trebalo, a toliko dugo se čekalo. Napokon su se stvari posložile i u Maksimiru mogu birati odijela za odlazak u Nyon sljedećeg mjeseca.