Na korak do ponora

I samo to priznanje dovoljno govori o katastrofalnoj bijeloj jeseni koju su u većini slučajeva spašavali kapetan Stojkić i raspoloženi Lovrek. Pogled na bijeli kadar u kojem se nalaze igrači poput Brkljače, Kartela, Ibričića, Labudovića, Mujdže pa pogled na prvenstvenu tablicu iznenađuje i najveće pesimiste.

Ekipa koja je u gotovo istom sastavu u prethodne tri sezone dvaputa zasjela na treće mjesto nebi se smjela "izvlačiti" na odlaske Mandžukića i Vrdoljaka, na brojne ozljede te na sudačke pogreške, već razloge strašnog pada tražiti u vlastitim redovima počevši od klupske politike, "prebukiranog" trenera do glavnih protagonista - igrača.

Foto: Davor Sajko

Čak i priče da je bijela klupa tanka i da izostankom nekoga od standardnih igrača i Zagrebova igra gubi svoju prepoznatljivost ne stoje u potpunosti. Dokazali su to i u Maksimiru "rezerve" Pejić i Oršulić odigravši hrabrije i borbenije od većine svojih iskusnijih kolega. I mladi Haris Mehmedagić iz utakmice u utakmicu pokazuje svoj potencijal, a ono što mu je potrebno je skupljanje iskustva, a u tome mu neće pomoći sjedenje na klupi, baš kao ni Šoljiću, Džolanu, Mikuliću. Bijela mladost koju svi u klubu toliko ističu nije zaslužila ulogu epizodiste.

Prolazne ocjene u ovoj sumornoj polusezoni dobivaju tek već spomenuti Lovrek i Stojkić, te borbeni Nadarević i požrtvovni Čutura. Svi bi se drugi trebali zamisliti nad svojom igrom i formom prepunom oscilacija i već protiv Zadra pokazati da zaslužuju više od sramotnih 19 bodova iz 18 utakmica jer tek poneki bljesak Ibričića ili Mujdže nije dovoljan za mirno primicanje sezone kraju.