Biti vrhunski igrač nije preduvjet za postati ponajbolji trener svijeta. Ova desetorica su dokaz

Nakon što su se Mihaela Bradovski i Petar Jenjić osvrnuli na nekadašnje nogometne zvijezde koje se nisu najbolje snašle u izborničkim, odnosno trenerskim ulogama, ovoga puta idemo u 'kontra smjeru'. Izdvojit ćemo desetoricu koja nisu ostavila dubok trag u igračkoj, ali jesu u trenerskoj karijeri.

Neki od njih odustali su rano zbog ozljeda, neki jednostavno nisu bili na toj vrhunskoj razini na kojoj se sada natječu, ali su relativno rano krenuli u trenerske vode. Radili su, bili sigurni u svoje znanje i sada slove (ili su u nekom trenutku slovili) za ponajbolje na svijetu.

Ova desetorica dokaz su kako ne morate nužno biti vrhunski igrači da biste kasnije postali vrhunskim trenerima.

1. Jose Mourinho

Foto: Patricia De Melo Moreira/AFP/Hina

Jose Mourinho nekoć je bio nogometaš, no ni približno dobar kao što je to na trenerskoj poziciji. Razvijao se u Belenensesu i Rio Aveu, gdje je uglavnom igrao za drugu momčad, ali ga je u prvu promovirao njegov otac koji je tada bio trener. S obzirom na to da je portugalska javnost govorila o nepotizmu nakon što ga je vidjela na djelu, jasno je bilo da Jose nije bio kalibar za prvoligaški nogomet.

Baš zbog tih optužbi Jose i njegov otac otišli su u Belenenses, gdje je najupečatljivija ostala njegova predstava u portugalskom Kupu, kada je ušao pri 8:0 protiv niželigaša i zabio hat-trick u konačnoj 17:0 pobjedi. Poslije mu se otac vratio u Rio Ave, ali sadašnji trener Real Madrida kasnije je igrao za niželigaše poput Sesimbre i Comerio de Industrije, gdje je završio igračku karijeru.

Radio je kao nastavnik tjelesnog odgoja u školi, a ozbiljnije je u trenerske vode ušao početkom 1990.-ih, kada je radio u omladinskom pogonu Vitorije. Poslije pomoćni trener u Estreli, skaut u Ovarenseu, a do Sportinga je došao kao prevoditelj Bobbyju Robsonu. S Robsonom je išao u Porto i Barcelonu, sve kao pomoćnik, a onda je u istoj funkciji učio uz Van Gaala da bi baš na njegovu preporuku Mourinho postao trenerom Barce B. Sve kasnije je povijest.

Jedne prilike Special One upitan je na konferenciji za medije o razlogu koji se krio u lošem nastupu njegovoj lijevog beka, tada Fenerbahčeovog Jaydeda Oosterwoldea. Jose je odgovorio:

“Ne znam jesi li ti ikada igrao nogomet, ja jesam, ali uglavnom niželigaški. Bio sam sra*e od igrača, ali igrao sam. Dovoljno je i to da znaš pod kakvim si pritiskom kada od rane faze igraš pod opterećenjem žutog kartona.“

2. Arsene Wenger

Foto: Marko Prpić/PIXSELL

Baš kao Mourinho, Arsene Wenger bio je defenzivni veznjak/stoper, ali isto tako imao je pristojnu igračku karijeru u odnosu na onu trenersku. Igrao je za Mulhouse u drugom rangu francuskog nogometa, kasnije poluprofesionalnu ligu s ASPV Strasbourgom, a od 1978. do 1981. službeno je bio dio prve momčadi Strasbourga.

Dok je bio u Mulhouseu, trener mu je bio Paul Frantz, s kojim je dosta pričao o taktici, psihologiji, ali i važnosti prehrane. Za to vrijeme studirao je na Fakultetu ekonomskih i upravljačkih znanosti u Strasbourgu, a Frantzovim odlaskom iz Mulhousea otišao je i Wenger uz razlog da su ga stalna putovanja iscrpila.

Paralelno je igrao za Strasbourg (u prvoj ligi) i vodio mladu momčad, ali više je bio posvećen tome dijelu. Pokazao je to kada je njegov Strasbourg (za kojega je odigrao 11 ligaških utakmica ukupno) osvojio francusku ligu jer tada nije bio na slavlju s ostatkom momčadi zbog obaveza prema mladima.

Zato je već na kraju te sezone odlučio okačiti kopačke o klin i potpuno se posvetiti trenerskom pozivu. Poslije Nancy, Monaco i Arsenal, u kojemu je i ostavio najdublji trag.

Daleko od toga da je bio loš, respektabilno je što je uopće došao do Strasbourga, ali objektivno je Wenger bio i daleko od toga da ga se moglo nazivati vrhunskim igračem.

3. Marcelo Bielsa

Foto: Jurica Galoić/PIXSELL

Svega 25 godina imao je Marcelo Bielsa kada je odlučio prestati s igranjem nogometa zbog ozljede, ali i fokusiranja na trenersku karijeru. Igrao je za Newell's Old Boyse 25 utakmica, 40 ih je skupio za Institutio de Cordobe, a čak je bio dio U-23 argentinske selekcije.

Igrao je u obrani, a u Argentini su ga opisivali kao temperamentnog i čvrstog igrača. Vjerujem da ste i sami zamislili da je bio takav. Prema navodima zaposlenika Institutio de Cordobe, Bielsu su suigrači znali frustrirati zbog navodnog manjka želje pa je tako sam gubio volju za igrom.

Kasnije je igrao u četvrtom rangu Argentine i to kao centarfor, ali ga je spomenuta ozljeda koljena u potpunosti 'sklonila' od igranja. Uz svu tu frustraciju zbog suigrača, ozljeda je bila kap koja je prelila čašu.

U trenerskoj karijeri vodio je Newell's, Atlas, Americu, Velez Sarsfield, argentinsku reprezentaciju, čileansku reprezentaciju, Athletic Bilbao, Marseille, Lazio, Lille, Leeds i posljednje urugvajsku reprezentaciju.

Poznat pod nadimkom El Loco, 71-godišnjak se ipak nije proslavio na minulom Svjetskom prvenstvu.

4. Jürgen Klopp

Foto: Peter Powell/AFP/Hina

Suprotno od Bielse - Jürgen Klopp krenuo je kao napadač, a kasnije se isprofilirao u desnog beka. Igrao je u njemu lokalnom Glatten i TuS Ergenzingenu kao junior, zatim za Pforzheim, Eintracht Frankfurt II, Viktoriju Sindlingen i Rot-Weiss Frankfurt.

Za vrijeme studiranja u Frankfurtu i igranja za B momčad Eintrachta, Jürgen je vodio U-12 ekipu ili takozvane Frankfurt D-Juniorse. Potom ga je prepoznao i doveo Mainz, gdje je odigrao preko 300 utakmica, ali Mainz je tada bio drugoligaš.

Dakako, igranje drugog ranga u Njemačkoj ne smije se podcijeniti, ali kada je jednom upitan o svom igranju, Klopp je rekao:

“U glavi sam prvoligaš, ali sa znanjem u nogama igrač za četvrtu ligu.“

Nije baš da se očekivalo da će desni bek momčadi iz druge Bundeslige 20-ak godina kasnije biti ponajbolji na svijetu, a sada i novi izbornik Njemačke.

5. Arrigo Sachi

Sa svega 170 centimetara visine Arrigo Sachi igrao je kao stoper, ali u svom lokalnom klubu i talijanskom niželigašu Fusignanu. Za život je zarađivao kao obućar, ali je obožavao najvažniju sporednu stvar. Navodno je rekao da je više uživao gledajući, nego igrajući nogomet.

Još kao 26-godišnjak dok je igrao za Fusignano bio je trener Baracca Luga. Dobar dio igrača bio je i stariji od njega, kao što je to bio slučaj u Belleriji, ali kasnije je preuzeo Ceseninu U-19 ekipu. Ondje je ostvario zapažene rezultate, što ga je odvelo do Riminija, a onda se vratio juniorskoj kategoriji i preuzeo Fiorentinu.

Potom se vratio u redove trećeligaša Riminija, ovoga puta završio je na četvrtom mjestu (prethodno peti), ali je ekipa bila jako mlada, zbog čega se to smatralo uspjehom. Zbog toga ga je dovela Parma s kojom je odmah izborio promociju u Serie B.

U toj drugoj sezoni igrao je protiv Milana u Coppa Italiji, Parma je slavila 1:0 u prvoj utakmici, a u drugoj nije bilo golova. Zbog te defenzivne stabilnosti oduševio je Berlusconija, koji mu je odmah na kraju te sezone ponudio posao i Sachi je tako postao trenerom Milana.

Odmah je osvojio Serie A, ali je simpatije privukao zbog posebnog stila igre. Milan je u to vrijeme bio defenzivno neprobojan, a Sacchi je poslije vodio talijansku reprezentaciju, Atletico Madrid i zadnje Parmu. Povukao se 2001. zbog prevelike doze stresa.

6. Thomas Tuchel

Foto: Kevin C. Cox/Getty Images/AFP

Baš kao Mourinhu, Thomasu Tuchelu također je otac bio trener u adolescentnom razdoblju. Bilo je to dok je bio član lokalnog Krumbacha, ali je 1988. otišao u omladinski pogon Augsburga, ali nikada nije dočekao priliku za prvu momčad.

Tako je 1992. otišao put drugoligaša Stuttgarter Kickersa, za kojega je odigrao tek osam utakmica u sezoni pa je prešao u Ulm, tadašnjeg trećeligaša. Jedan fun-fact vezan za to razdoblje - trener mu je bio Hermann Badstuber, otac Holgera, kojega je Tuchel kasnije trenirao.

Thomas je doživio tešku ozljedu koljena pa je s 25 godina odlučio prekinuti igračku karijeru. Za život je poslije zarađivao radeći kao konobar, ali ga je Ralf Rangnick 2000. doveo kao trener juniorske momčadi Stuttgarta.

Veza s Rangnickom datira još od Tuchelovog vremena u Ulmu, kada je Thomas uporno postavljao pitanja o taktici i redovno tražio razgovor. Navodno, Rangnick je osobno otišao u bar u kojemu je Tuchel radio i pozvao ga u Stuttgart. Čak mu je ponudio da zaigra za B ekipu, ali Tuchel to nije mogao zbog oštećene hrskavice koljena.

Tako je nakon U-14 Stuttgarta vodio i U-19, s kojom je osvojio naslov njemačkog prvaka. Tako je pomalo krenuo njegov trenerski razvoj, preko Augsburga B, Mainza, Borussije Dortmund, PSG-a, Chelseaja, Bayerna i sada engleske reprezentacije.

7. Maurizio Sarri

Još jedan stoper, ali amater. Maurizio Sarri odrastao je u Toskani i igrao za nekoliko niželigaških momčadi u okolici Firenze i Arezza. Čak je Stia, klub iz osmog talijanskog ranga, njegov najpoznatiji iz igračke karijere.

Bivši suigrači i ljudi koji su ga nekoć gledali na terenu opisivali su ga kao momka koji je obožavao klizeći start. I sam je kasnije kroz smijeh priznao da je volio udariti.

Baš u toj Stiji dobio je ulogu trenera igrača, tada je radio u banci, a onda poslije dao otkaz kako bi se posvetio trenerskoj karijeri. Tako je polako napredovao po rangovima, u tri godine je sa Sansovinom ostvario dvije promocije i došao do Sere D, a onda je sa Sangiovanneseom došao do Serie C.

Preuzeo je Empoli i s njim iz Serie B došao do Serie A, kada je već postao ozbiljno trenersko ime. Poslije je ostavio dubok trag u Napoliju s kojim nije uspio osvojiti ligu ni s 91 bodom (2017./2018.), iza toga osvojio je Europsku ligu s Chelseajem, a onda se vratio u Italiju, gdje je konačno došao do Scudetta, ali s Juventusom.

Do ovoga ljeta bio je u Laziju, a u lipnju je stigla službena objava o njegovom preuzimanju Atalante.

8. Julian Nagelsmann

Foto: Alexander Hassenstein/Getty/AFP/Hina

Dojučerašnji izbornik Njemačke i još jedan bez profesionalnog nogometnog iskustva. Julian Nagelsmann igrao je za Augsburg i TSV 1860 München, čijoj juniorskoj momčadi je bio i kapetan, ali mučio se dosta s ozljedom koljena.

Ona ga je primorala na to da se s tek 20 godina oprosti od igranja i to kao član Augsburgove druge momčadi. Ondje mu je trener bio iznad navedeni Thomas Tuchel, kojemu je prvotno služio kao skaut 2008. godine. Vratio se onda u München 1860, gdje je bio pomoćnik Alexanderu Schmidtu u kadetskoj momčadi.

Uslijedio je prelazak u Hoffenheim (2010.), gdje je prvo radio kao trener u omladinskom pogonu, a kasnije vodio juniore s kojima je osvojio naslov prvaka Njemačke. Nije dugo trebalo čelnicima Hoffenheima da ga angažiraju na poziciju trenera seniorske momčadi - bilo je to 2016. godine, kada je Nagelsmann imao samo 28 godina.

Spasio je momčad ispadanja, a onda odveo u Ligu prvaka. Uslijedio je prelazak u RB Leipzig, kasnije i minhenski Bayern, gdje je ipak dobio otkaz u dosta čudnom raspletu. No, nije dugo bio bez posla jer je postao njemačkim izbornikom, ali tu poziciju izgubio je nakon ovog Svjetskog prvenstva.

9. Brendan Rodgers

Foto: Damir Senčar/HINA

Još jedan koji je jako mlad bio primoran prekinuti igračku karijeru. Brendan Rodgers kao tinejdžer igrao je za Ballymen u prvoj ligi Irske, a s 18 godina potpisao je za Reading. No, nije upisao nijedan službeni nastup za A ekipu.

Karijeru je prekinuo zbog urođenog problema s koljenom, poslije je igrao amaterski i poluprofesionalni nogomet, ali nije mogao podnijeti veće opterećenje.

Reading ga je doveo kao trenera mlađih kategorija, kasnije i voditelja akademije, a potom je bio trener juniorske i B momčadi Chelseaja. Prvi seniorski posao dobio je u Watfordu, kojega je, baš kao i nešto kasnije Reading, vodio u Championshipu.

U Championshipu je bio menadžer Swanseaja, ušao je u Premier ligu, a potom i prešao u Liverpool. Poslije Celtic, Leicester City i ponovno Celtic, a od 2025. je u saudijskom Al-Qadsiahu.

10. Ralf Rangnick

Foto: Igor Šoban/PIXSELL

Već smo ga spomenuli kod Thomasa Tuchela - Ralf Rangnick je na svom primjeru znao da ne moraš biti vrhunski igrač da bi bio vrhunski trener. Bio je u omladinskom pogonu Stuttgarta, ali se odlučio na studiranje ispred nogometne karijere.

Dok je studirao u Engleskoj igrao je za Southwick, a onda se vratio u Njemačku i igrao za trećeligaša VfR Heilbronn. Potom je u Ulmu bio igrač trener, a kako je vrijeme odmicalo sve više je bio posvećen trenerskom poslu.

S Ulmom je napredovao do druge Bundeslige, do prve je doveo Hannover, a prethodno je u najjačem rangu vodio Stuttgart. Još se može pohvaliti vođenjem Schalkea 04, Hoffenheima, RB Leipziga i Manchester Uniteda, a od 2022. je izbornik Austrije.

Sjetit ćete se da je radio kao sportski direktor RB Salzburga, gdje je od 2012. do 2015. radio sjajan posao. Klopp, Nagelsmann i Tuchel znaju dan danas reći da je Rangnick imao najveći utjecaj na njihovu karijeru.