Skupina po mjeri Hrvata

Kao i obično nakon nekog ždrijeba, vrijedi ona da je moglo i bolje i lošije. Netko žali za skupinom A, no zato nema razloga za ljubomoru prema onima koji su smješteni u skupine B i D.

Hrvatska iz niza razloga može biti zadovoljna raspletom ždrijeba u Kijevu, što nikako ne znači da je favorit za prolazak dalje, niti znači da bi eventualno ispadanje u grupnoj fazi bilo veliki neuspjeh. Italija i Španjolska tradicionalno su reprezentacije najviše klase, a Irska je ponosna, ambiciozna, dobro vođena, srčana selekcija koja neće biti lagan zalogaj nikome, pa ni Hrvatskoj. Dapače, Irska će također biti ambiciozna, Irska će također u prvoj utakmici protiv Hrvatske tražiti prolaz dalje.

Stoga, zadovoljstvo ždrijebom koje je emitirao i izbornik Bilić ne proizlazi iz činjenice da je Hrvatska dobila nekakvu laganu skupinu – takvih nema na Euru, nije to ni ta skupina A – već iz analize koga smo to među 16 najboljih europskih selekcija dobili i kakva iskustva s njima imamo.

Nije tajna, Hrvatskoj bolje pašu zapadno-europske momčadi nego one malo istočnije; reprezentacije koje dobro poznaje, koje igraju moderan nogomet s kakvim se hrvatski reprezentativci susreću iz tjedna u tjedan.

Španjolska je najjača momčad na svijetu, europski i svjetski prvak, i bit će prvi favorit Eura.

No, uz sve ode Španjolskoj, postoje razlozi zašto su obrane naslova toliko rijetke. Posebno u slučaju ove Španjolske, sačinjene uvelike od igrača Barcelone, nemoguće je ne razmišljati o zasićenju - svjedoče tome i neki slabiji rezultati u prijateljskim utakmicama. Hrvatskoj bi mogao pogodovati i dugačak izlet Barcelone i Reala u Ligi prvaka, kao i bitka za naslov prvaka Španjolske – Furija ne bi bila prva velika selekcija koja upravo zbog takvih dugačkih sezona najboljih igrača ispašta na velikom natjecanju. Ni u JAR-u Španjolci nisu bili nedodirljivi, i bez obzira što se Hrvatska može pozdraviti s posjedom lopte u tom susretu – Španjolska je možda i bolji izbor od trofeja željne Nizozemske koja je Hrvatsku razbila u Splitu, pa čak možda i od domaćina Poljske ili Ukrajine, koje će imati poguranac publike, ali djelomično i Uefe. Naravno da nitko pri zdravoj pameti neće radije igrati sa Španjolskom nego s Ukrajinom ili Poljskom, ali u ovakvom rasporedu i u ovakvim okolnostima to možda i nije najgori scenarij.

Naime, raspored je vjerojatno i najbolji dio ždrijeba za Hrvatsku, bez obzira što će se Bilićevoj momčadi sudbina uvelike odlučivati već u prvoj utakmici.

Kuglice su Hrvatskoj poredale protivnike po snazi, i omogućile joj da, odradi li svoj posao u prva dva kola na najbolji mogući način, u dvoboj sa Španjolskom uđe rasterećena. A čak i ako ne bude rasterećena Hrvatska, mogla bi biti Španjolska. I u svakom je slučaju bolje da Španjolci ne mogu u posljednjem kolu kalkulirati protiv nekog drugog, pa da u tom scenariju "nastrada" Hrvatska.

Irska neće biti lagan protivnik, ali Irska je protivnik po mjeri za momčad koja želi četvrtfinale Eura. Do startne pobjede nije nikada lako doći u što smo se uvjerili protiv Turske, Austrije ili Jamajke (da ne govorimo o Švicarskoj ili Meksiku), postoji određena nervoza, nesigurnost, pritisak je ogroman. Irci imaju iskusnog stratega, borbena su, fizički čvrsta momčad koja Hrvatskoj, zanimljivo, povijesno paše manje nego suparnik iz druge jakosne skupine, Italija.

Nema sumnje da će Hrvatska u svom planu za prolazak dalje upisati tri boda protiv Irske, koliko god do njih teško bilo doći, a prođe li po tom idealnom scenariju prvo kolo, Španjolci bi svladali Talijane i natjerali ih da se protiv Hrvatske vade kako god znaju.

Ponekad se opasno uljuljkavati u upitne "tradicije", kao Dinamo u onu da "pobjeđuje u Amsterdamu", no postoji već dovoljan broj utakmice za konstataciju da nešto u talijanskom stilu igre odgovara Hrvatskoj. Ili da nešto u hrvatskom stilu ne odgovara Italiji. Od prvih kvalifikacija preko pobjede u Japanu do onog prijateljskog trijumfa na startu Bilićeve ere, Hrvatska je Italiju pobjeđivala s različitim generacijama, u različitim sastavima i sustavima, na različitim terenima i kontinentima, u utakmicama različitih važnosti. Ponekad je bilo i malo sreće (SP 2002.), no Italija nikad nije pobijedila Hrvatsku. Bit će to i u glavama Talijana, i bit će to korisno za hrvatsko samopouzdanje.

Igrački su Talijani dobri, kvalitetni, ali nisu velesila; Hrvatska je pobjeđivala i jaču Italiju. Ako bi Rusi možda i bili bolji izbor, gladni njemački stroj ili Capellova Engleska sigurno ne bi. Talijani ne briljiraju proteklih godina na velikim natjecanjima, i nisu sigurna oklada ni protiv Irske, a kamoli protiv Hrvatske.

Na kraju dana, ni križanje sa skupinom D nije smak svijeta, i sigurno je bolji izbor od sudara sa skupinom B, vjerojatno ipak najjačom skupinom Prvenstva.

Hrvatska je u sličnoj situaciji bila 2004., kada je u Portugalu bila smještena sa Švicarskom, Engleskom i Francuskom. Tada nije uspjela ostvariti početni cilj, svladati Švicarsku, niti je imala snage za više od boda protiv Francuske i Engleske.

U Poljsku ćemo otići ambiciozniji jer vjerujemo da Hrvatska danas ima bolju momčad nego 2004. Otići ćemo optimistični jer se sjećamo da je 2008. Hrvatska izgledala jako dobro, da je Bilić tada pokazao da zna iskoristiti dugačke pripreme.

Otići ćemo s realnom nadom u prolazak dalje, svjesni snage suparnika, svjesni da na ovakvom natjecanju ispadanje u skupini nije tragedija, i svjesni da sa svakim od izvučenih protivnika – uz respekt prema svim vrlinama koje te reprezentacije posjeduju – Hrvatska može igrati.

I svjesni da zaslugom svih prethodnih generacija i izbornika jedna mala Hrvatska čak ima pravo prkosno reći – sve vas smo pobjeđivali, zašto ne bismo opet?