Pritajena utakmica generacije

U dosadašnjem mandatu Bilić se vjerojatno nije suočio s utakmicom takvog pritiska, koja ne donosi puno, a može odnijeti sve.

Gostovanje u Rusiji na početku prvog mandata donekle je usporedivo, s obzirom da je reprezentacija bila znatno oslabljena i s upitnikom iznad stavke samopouzdanje, a eventualni poraz itekako bi zakomplicirao put Hrvatskoj do Eura. No, nakon tog remija, a potom i pobjede protiv Engleske, Hrvatska je sigurno marširala prema Austriji i Švicarskoj, ne osvrćući se iza sebe.

Paralele možemo povući i s dvobojem protiv Austrije na otvaranju Europskog prvenstva, no ta utakmica nam nije mogla uzeti sve, kao što može ova s Ukrajinom.

Hrvatska si, naime, ne smije priuštiti poraz, poraz nam odnosi SP! Jasno, matematički bi to bilo daleko od gotovog, no ta tri boda bilo bi jako teško nadoknaditi, čak i s pobjedom na Wembleyju, koja "realno nije realna". Čak i remi gura Ukrajince u povoljniji položaj, s obzirom da Englezi dolaze njima (sigurno i sa svješću da smo ih upravo mi koštali Eura), ali i da su Bjelorusiju već uspjeli svladati u gostima, što nas tek čeka.

Svi pamtimo nastupe na velikim natjecanjima, te utakmice koje su nas tamo odvele - trijumfe protiv Slovenije i Ukrajine u dodatnim kvalifikacijama, pobjede protiv Bugarske, Belgije i Švedske u Zagrebu, no Hrvatska je odigrala i nekoliko ovakvih utakmica gdje nam pobjeda ne donosi plasman, ali je conditio sine qua non ako želimo zadržati dobre izglede.

U prvim kvalifikacijama takve nije bilo, nakon legendarnog slavlja u Palermu Ćirine trupe nitko nije mogao zaustaviti.

U idućim kvalifikacijama smo, međutim, odigrali upravo ovakvu utakmicu, i to u Solunu. Splitski kiksevi morali su negdje biti ispravljeni, poraz u Grčkoj zapečatio bi nam šanse za dodatne kvalifikacije, no u 74. minuti ukazao se Davor Šuker i spasio stvar. Po tko zna koji puta. Ostalo je, kako se veli, povijest - Hrvatska je briljantnom zagrebačkom i hrabrom kijevskom predstavom nadvladala tada strašni Dynamo Kijev zamaskiran u ukrajinsku reprezentaciju, i tako iskoristila pomoć velikog Petera Schmeichela, a potom na SP-u osvojila treće mjesto.

I iduće kvalifikacije donijele su "win-or-go-home" utakmicu, onu s Irskom kolo prije kraja. Naciju je opet u delirij bacio Šuker, fenomenalnim pogotkom nakon 50-metarskog "loba" Roberta Kovača. Nažalost, Šukerov eurogol u "sudačkoj nadoknadi sudačke nadoknade" nije bio dovoljan, zapeli smo s 2:2 protiv Jugoslavije, uz nepriznat regularan pogodak, ponovno Šukera.

Jozić 2001. nije smio izgubiti u Škotskoj, ali nije ni morao pobijediti, ali je zato Barić 2003. morao dobiti Belgiju u Zagrebu nakon kiksa protiv Estonije i potopa u Bugarskoj. Reprezentacija se prilagodila izazovu, odigrala ponajbolju utakmicu generacije i naciji predstavila novog heroja - Dadu Pršu. Zlatko Kranjčar ovakvu utakmicu nije imao, nakon dobrog starta dodatne kvalifikacije bile su osigurane, a protiv Švedske u Zagrebu osigurano je i prvo mjesto.

Nogomet zna biti nepravedan na taj način, ali ova utakmica može na negativan način obilježiti Bilićevu vladavinu. Uz sve dobro što je napravljeno - plasman na Euro, ubacivanje niza mladih igrača i kreiranje jedne potpuno nove generacije, pa i atmosfere oko reprezentacije, neodlazak u JAR bio bi neuspjeh i ocjena Bilićeve četverogodišnje vladavine bila bi njime potamnjena.

Zbog toga je ova utakmica daleko važnija od Wembleyja koji rezultatski nije bio značajan, možda čak i od trijumfa nad Njemačkom na Euru. Da, ona pobjeda je donosila četvrtfinale EP-a, a ova ne donosi ništa, no ova - odnosi sve. U povijesnom kontekstu, važnije obilježje će biti eventualni neodlazak na SP nego četvrtfinale Eura, koliko god možda teže bilo doći među osam najboljih na velikom natjecanju.

Hrvatska, međutim, "živi" od odlazaka na ta natjecanja. Cijela nacija živi uz reprezentaciju tih par mjeseci, prezentacija je to naše zemlje i naših nogometaša, izlog domaćim dečkima za odlazak u veće klubove. Od njih živi HNS, a posljedično i sve druge naše (mlade) reprezentacije, donekle i naša siromašna HNL. Zahvaljujući tim plasmanima držimo visok koeficijent koji nam daje dobre izglede i u idućim kvalifikacijama.

Lijepo je slaviti na Wembleyju, još ljepše igrati važnu ulogu na velikom natjecanju, a najljepše boriti se za medalje ili rušiti velike protivnike pred očima cijelog svijeta.

Pobijediti Ukrajinu nije tako lijepo.

Ali je važnije. Ako ćete sutra biti na Maksimiru, nemojte to zaboraviti - oslabljena Hrvatska pred sobom ima teškog protivnika, moćan 12. igrač itekako će joj dobro doći. Vi ste taj 12. igrač, nemojte odustati ako krene loše, zapnite još jače. Znate da će isto učiniti Srna, Olić, Modrić i društvo, ostavit će srce na terenu kako bi dobili utakmicu koja neće ući u anale kao jedna od najvažnijih, iako zapravo jest i iako zapravo definira uspješnost Bilićeve ere...