Kakav Katar i Rio? Hrvatska mora jurišati na zlato!

Neovisno grade li si Gobac i Goluža alibi uoči natjecanja ili jednostavno tako razmišljaju, griješe.

Hrvatska odlazi u Madrid s izjavama - a izjave su valjda plod razmišljanja - koje više priliče Poljskoj, Islandu ili Srbiji. Mi, naime, "priželjkujemo medalju", kako kaže izbornik. Naš je cilj "četvrtfinale, a nakon toga su šanse svima 50:50, možemo očekivati i polufinale", kaže Gobac.

Pa tako razmišlja pola reprezentacija na SP-u.

Nije to samo po sebi krivo - naravno da priželjkujemo medalju, i naravno da je osnovni cilj doći barem do četvrtfinala. No, postavljaju li sportaši za sebe minimalne, ili maksimalne ciljeve? Mislite li da Francuzi i Danci idu u Španjolsku doći do četvrtfinala, pa dalje što bude?

Goluža se, shvatljivo, boji slabijeg rezultata, a ako najavi juriš na zlato - javnost će biti nezadovoljna petim mjestom. No, Goluža nije izbornik kako bi sebi sačuvao stolicu već kako bi Hrvatska izvukla maksimalan rezultat. Može li to učiniti ako uoči SP-a ne diže samopouzdanje igračima već postavlja nekakve prosječne ciljeve?

Američki sportaši znaju iritirati druge nacije svojim samopouzdanjem koje graniči s bahatošću, no to je jedan od razloga zašto su najuspješnija sportska sila svijeta. Nikome ne priznaju da su bolji dok to ne dokažu na terenu, uvijek vjeruju u sebe i baš su često u glavi dobivali svoje bitke, kao nekada protiv SSSR-a čije je sportaše više gonio strah nego vjera u pobjedu. Pa su gubili i kada su bili apsolutni favoriti, kao u Lake Placidu.

S reprezentacijom koju Hrvatska ima, Amerikanci bi u Španjolsku išli po zlatnu medalju. Jednostavno.

To ne znači da je Hrvatska prvi favorit - nije. Ne znači ni da u slučaju neosvajanja medalje Goluža treba otići. Ako želimo postati ozbiljna sportska nacija, jedan od uvjeta bit će da postanemo sposobni rad izbornika i trenera, pa i rukovodstava, ocjenjivati u dugom roku, širem kontekstu i na ozbiljniji način od toga jesmo li drugi ili osmi. Puno faktora utječe na rezultat - uključujući protivnika, ždrijeb, ozljede, suce, publiku, pa i sreću - i stoga je važnije ocijeniti koliko je trener uložio znanja i vremena u planiranje, kako je odradio pripreme, kako funkcionira stručni stožer, kakva je atmosfera u svlačionici, grizu li igrači za njega, ima li dugoročnu viziju, provode li se njegove ideje na terenu, vodi li dobro utakmice, pokazuje li respekt prema navijačima, medijima, protivnicima i svojim igračima.

No opet, ozbiljna sportska nacija ne otpisuje legendu poput Ivana Balića kako je to HRS učinio, tako da to možemo samo i dalje snivati.

Otpisivanje Balića Golužin je potez - neovisno za ovu priču stoji li iza nje Gobac ili ne - i on mora s tom odlukom živjeti, a ne se sada iza nje skrivati.

Ne može pomlađivanje reprezentacije sada biti unaprijed konstruirana isprika zašto Hrvatska nije osvojila medalju u Španjolskoj, kada nitko nije Hrvatsku tjerao na pomlađivanje. Uostalom, to "pomlađivanje" svelo se na Balića i Ninčevića jer uz Loserta i ozlijeđenog Buntića to su jedini igrači iz Londona koje nećemo vidjeti u Španjolskoj. Stoga se ovdje radi o puno manjoj rekonstrukciji nego što je to bio slučaj 2010. kada je Lino Červar za olimpijski ciklus za London 2012. na EP u Austriji izveo malo više kadrovskih promjena. I osvojio srebro.

Zapravo, baš ako je cilj pomlađivanje, otpis Balića nije imao smisla. U Španjolskoj izbornici imaju više prostora za kombinacije, pa su ti mlađi igrači poput Stepančića, Šprema ili Mandalinića itekako mogli iskoristiti iskustvo i znanje najboljeg rukometaša svijeta prošlog desetljeća. Mogao je otpasti jedan od tri pivota, ili jedan od pet lijevih vanjskih (sa samo jednim čistim srednjakom), pa je očito u priči s Balićem puno toga više na kocki od "pomlađivanja".

Na stranu način kako je Balić otpisan - tragično neprimjeren prema onome što predstavlja u hrvatskom rukometu - i na stranu ti drugi razlozi zbog kojih Balića više (ili trenutno) nema, samo sportski gledano - Goluža ima pravo na takav odabir. SP-u će nedostajati genijalac Balić, hrvatskim navijačima bit će čudno vidjeti takvu Hrvatsku, nedostajat će sigurno i suigračima, ali na kraju dana, Balić više nije najbolji igrač svijeta i u Golužinoj reprezentaciji nije bio nositelj igre. Bio je koristan, bio je u nekim utakmicama i iznimno važan, ali nije bio nositelj igre. Zato Goluža ima pravo na takav odabir.

No, nema se onda pravo kasnije (ili već sada) skrivati iza "pomlađivanja".

Hrvatska ide na Svjetsko prvenstvo! Ne ide na nekakav prijateljski ili kvalifikacijski turnir, ne ide čak ni na europsko prvenstvo nego na Svjetsko prvenstvo! Samo je olimpijski rukometni turnir - a on je jednom u četiri godine i nije ga lako izboriti - veće natjecanje, i pravo je pitanje - kako onda može jedno SP biti "žrtvovano" za neko buduće? Za neki Katar za dvije godine ili Rio za tri?

To se ne radi - pogledajte samo Francuze. Zašto bi se i radilo, ako imate igrače u naponu snage i ako sada, baš sada, imate šansu osvajati velike medalje? Zar nije to poanta? Kako može cilj biti osvojiti medalju za dvije godine na istom natjecanju na kojem medalju možete osvojiti odmah i sad? Što ako se prije Katara ozlijedi Duvnjak? Što ako tamo ispadnemo u osmini finala jer nam golmani nisu mogli skinuti niti jedan udarac, a u rukometu je to gotovo nemoguće ispraviti? Hoćemo li onda zaključiti da smo zapravo bolju šansu imali u Španjolskoj?

I tako dolazimo do poante - Hrvatska je jaka danas. Kakva će biti za dvije godine ne znamo. Možemo i trebamo raditi u smjeru da bude kvalitetna, i HRS vuče dobre poteze kada daje prigodu mlađim rukometašima jer tom su metodom ostvareni veliki uspjesi proteklih 10 godina. Upravo je to razdoblje pokazalo da je moguće ići i na rezultat i planirati za budućnost, jer Hrvatska je 2003. izgledala puno drugačije nego 2012., a cijelo je vrijeme pripadala svjetskom vrhu, s dva peta mjesta kao najlošijim rezultatima - što je fascinantan niz.

Zašto bi se Hrvatska osjećala kao da u Španjolskoj gradi nešto za budućnost?

Ovo je uvelike reprezentacija koja je u Londonu osvojila broncu, uz samo jedan razočaravajuć i nekoliko zaista impresivnih nastupa. Da, bio je tamo i Balić, ali drugi igrači bili su u naslovnim ulogama, a Hrvatska je funkcionirala briljantno sve do Francuske. Pa i ti Francuzi su pokazali ranjivost, i u Beogradu i u Londonu, i iako im treba skinuti kapu za sve rezultate - nisu Francuzi ni vječni ni nepobjedivi.

Na tri Golužina natjecanja, samo su Francuska (dva zlata), Danska (zlato i srebro) i Hrvatska (dvije bronce) osvojile po dvije medalje. Samo je Hrvatska na sva tri natjecanja bila među pet (na OI nema utakmica za plasman, pa Danci nisu mogli biti peti).

Ako napravimo zbroj osvojenih mjesta na ta tri natjecanja, samo je Danska bolja sa zbrojem od devet (računamo im šesto mjesto na OI jer su izgubili od finalista). Hrvatska ima 11 (5+3+3), Španjolska 12 (3+4+5), Francuska 13 (1+11+1), a onda su prilično dalje Švedska (18, jedno srebro), Mađarska (19), Srbija (22, jedno srebro), Island (24)...

Koga se bojimo? Kojem mi tu društvu pripadamo? Ovom koje gleda prema favoritima, ili ovom na koje drugi gledaju kao favorite?

Hrvatska je treći ili četvrti favorit prema kladionicama koje najpreciznije izražavaju puls rukometne javnosti. I puno je bliže Španjolskoj i Francuskoj nego što su Mađarska, Island i ostatak svijeta blizu Hrvatskoj. Jednostavno, tko osim Francuske može reći da ima bolje rezultate i da, na kraju krajeva, ima bolju momčad?

Kratke pripreme hendikep su Hrvatskoj utoliko što teško može igrati kao u Londonu, ali svi su imali kratke pripreme. Što ide na ruku onim momčadima koje su dugo zajedno - a usprkos promjenama Hrvatska je sigurno u tom krugu, posebno jer dosta igrača igra zajedno i u klubovima, i što ide na ruku momčadima koje znaju pobjeđivati, koje imaju iskustva ovakvih natjecanja, koje su već dosta vremena s aktualnim trenerom i u istom sustavu. Hrvatska zadovoljava sve te kriterije!

Ima zvijezdu u Domagoju Duvnjaku. Ima svjetsku klasu na pivotu, ima dvojicu vanjskih iz visokog europskog razreda u Lackoviću i Kopljaru koji u PSG-u dokazuje kvalitetu u koju su vjerovali Červar i Goluža, ima uobičajeno izvrsna krila koja 20 godina nisu nikada bila problem. Ima dovoljno dugačku klupu, ima i mladost, ali ima i puno iskustva.

Ključ je, kao i uvijek u rukometu, u vratarima i obrani. Mirko Alilović ima novog kolegu u Filipu Iviću koji je odigrao izvrsne utakmice za CO Zagreb - uključujući fantastičan nastup u Zagrebu protiv Barcelone - no, SP je drugačiji izazov, a pritisak je puno veći. Vratari ne mogu i ne smiju ponoviti izdanje iz Švedske, to nikakva igra u polju ne može nadoknaditi.

Obrana je izgledala raštimano u prijateljskim ogledima s Norveškom, no to s razlogom nikoga neće posebno brinuti jer je obrana uvelike rezultat želje, volje, čvrstine i angažmana, a to je teško dobiti - uz strah od ozljede - u prijateljskim utakmicama. Goluža je ovoga puta manje radio na obrani, pa očito vjeruje da su ključni stupovi - od Gojuna preko Kopljara do Duvnjaka "pohvatali" sve konce obrambene sheme u Srbiji i Londonu i da će u Španjolskoj ta obrana napraviti još korak naprijed u odnosu na zadnja dva natjecanja, gdje je bila prilično bolja nego u Švedskoj.

Sustav natjecanja je opasniji nego inače, s ranom knock-out fazom, ali je isti za sve. Hrvatska se ne može previše žaliti na ždrijeb jer će se domaćina (pa tako i publike, ali u rukometu često i sudaca) riješiti već u prvom krugu, a u osmini finala će izbjeći Francusku i Dansku. Francuzi se smiješe u četvrtfinalu ako Hrvatska bude druga, a olimpijski pobjednici prvi u svojoj skupini, no o tomu ionako sada ne treba razmišljati.

Sada treba razmišljati gdje je Hrvatska na rukometnoj karti, a odgovor je - u vrhu. Bez i najmanje dvojbe, ovaj sastav mora biti među tri do četiri najbolje ekipe na svijetu prema prikazanoj igri, i to je ono što očekujemo od Hrvatske. I ako u tomu ne uspije, Goluža će biti kriv, između ostaloga i jer je otpisao Balića.

To ne znači igrati polufinale. Mađarska nije među četiri najbolje ekipe na svijetu, pa je u Londonu igrala polufinale, Danci jesu - pa ih tamo nije bilo. Na ovakvom natjecanju, ždrijeb može biti jako zločest.

Ali Hrvatska ima pravo na puno više optimizma nego ga izbornik emitira. Ima pravo na veće ambicije, na više ciljeve. Nema se koga bojati, i ima svako pravo ići na zlato.

U Španjolskoj.

U svakom pogledu, daleko su i Katar i Rio.