Samo jedna zajednička osobina. Pobjednik

Zen Master je otišao u legendu. U četvrtoj utakmici polufinala Zapada Dallas je imao tu čast ispratiti najvećeg NBA trenera svih vremena u zasluženu mirovinu. Svi zaljubljenici ne samo u NBA ligu, nego u košarku općenito zauvijek će zapamtiti trenutak kad je veliki Phil Jackson posljednji put napustio parket u utakmici u kojoj su Lakersi "pometeni" od Dirka Nowitzkog i njegovog titule gladnog društva.

Način na koji je otišao nikako ne priliči takvom velikanu američke i svjetske košarke. Ne zbog "metle" koju su doživjeli njegovi Lakersi, nego više zbog huliganskog dojma kojeg su u njegovoj posljednjoj utakmici ostavili Lamar Odom i Andrew Bynum, koji su prikazali ružniju stranu priče o "veličini u porazu". Phil Jackson u svojoj je karijeri bio velik i u pobjedama, ali i u porazima. Makar nije baš često morao prolaziti kroz ovo drugo.

Kazat će neki da je lako biti trener kad u momčadi imate Michaela Jordana i Kobea Bryanta. Da, lako je ako ste - Phil Jackson. Radili su s Airom i Mambom i drugi treneri, pa ipak nisu uspijevali do kraja kanalizirati svu onu silnu energiju kojom su zračile te dvije košarkaške institucije u pravom smjeru. Zovite to Zenom ili košarkaškom čarolijom, no samo je veliki Phil potpisao sve šampionske naslove dvojice igrača koji se mogu ubrojiti među pet najvećih u košarkaškoj povijesti.

Phil je znao što treba dobiti od Pippena da bi Jordan bio najbolji. Phil je znao što treba napraviti da bi "nemogućeg za trenirati" Kobea ili Dennisa Rodmana potpuno stavio u službu pobjeđivanja. Phil je vrlo brzo shvatio koliko je genijalan "trokut-napad" Texa Wintera za tip igrača kojima raspolaže i u Bullsima i u Lakersima. Phil je znao kako se pobjeđuje. Od 13 NBA finala izgubio je samo dva.

NBA bez Zen Mastera više nikad neće biti ista. Nije to puka teatralnost ili kurtoazija, nego činjenica. Nema uopće potrebe viriti u brojke, jer u koju god važniju kolonu zavirite, naći ćete njegovo ime. Phil je bio tip trenera koji nije osvajao šablonama ili okovima. Phil je osvajao šarmom, idejom, košarkom. Točno, imao je igrače koji su mogli sprovesti sve ono što je želio, imao je, ako baš hoćete, i zrno sreće. Ali nitko ne može pukom srećom napraviti sve što je napravio Phil i nitko ne može zaraditi toliko poštovanje "onih koji znaju i mogu sve", osim ako uistinu nisu posebni.

I bez obzira što je u nedjelju navečer pozdravio košarkaški svijet porazom u Dallasu, mene ipak nije potpuno uvjerio da je to - to. Ne znam, možda sam lud, ali mislim da mi od Zen Mastera još uvijek nismo čuli posljednju riječ. Ranč u Montani, knjige, zurenje u sunce i igranje s unucima? Lijepo i ugodno, ali ne djeluje mi to baš kao neka dugoročna perspektiva za takvog šampiona i "samo" 66 godina na leđima. Uostalom, još 1998. kad je napuštao Bullse, Phil je rekao da je to sve što je želio reći u trenerskom svijetu. A znamo što je bilo kasnije. I nemojte misliti da ga bez obzira na 13 osvojenih NBA prstena (igračkih i trenerskih) uskoro neće početi "bockati" način na koji je otišao. Totalno neprikladan, rekli bismo - bolan.

Bullsi, Lakersi, malo dosađivanja u Montani, a onda? Njegovi New York Knicksi sa zvjezdanom petorkom u ljeto 2012? Kakav bi to tek bio izazov. Možda još zvjezdaniji Miami kad im dosadi simpatični, ali nekarizmatični Spoelstra? Pat Riley i Phil Jackson na istom poslu? I čudnije stvari su se događale. Ne, dok ga ne vidim ugojenog i zapuštenog na ležaljci ispred kuće, neću vjerovati da je ovo što se dogodilo u Dallasu posljednje što smo vidjeli od Phila.

Dok razmišljamo hoće li se Phil vratiti iz mirovine, drugi junak ove priče toliko je daleko od mirovine da zapravo zastrašujuće izgleda njegov trenerski životopis ako znamo da mu je tek 51 godina. Želimir Obradović po peti je put pokorio Europu s Panathinaikosom, osmi put uopće i dok dođe u Jacksonove godine mogao bi ga debelo preskočiti po broju kontinentalnih titula.

Za razliku od Jacksona, Obradović nikad nije imao svog Jordana ili Bryanta. Imao je on svog Đorđevića, Villacampu, Sabonisa, Bodirogu, Diamantidisa, jer da nije nikad ne bi bio ono što jest, ali nitko od njih, osim Sabonisa, nije bio tolika zvijezda prije, nego nakon što je došao njemu u ruke.

Obradović je već 12 godina u vrhu europske košarke s klubom koji u tom periodu samo jednom nije bio prvak Grčke. Zemlje u kojoj egzistira i jedan Olympiakos koji ne troši ništa manje, dapače, ali koji nema ono što je Panathinaikos dobio i ne više ne pušta u liku i djelu sjajnog srbijanskog stratega. Čovjeka koji je s Panathinaikosom igrao 25 finala i izgubio samo - četiri! Čovjeka koji je Europu osvajao s četiri različita kluba!

Sa zajedničkom reprezentacijom Srbije i Crne Gore bio je prvak Europe i svijeta, srebrni na Olimpijskim igrama. Jedinu "mrlju" na impresivnom životopisu zaradio je na Europskom prvenstvu kojeg su 2005. zajedno organizirale Srbija i Crna Gora, kada nije uspio disciplinirati momčad koja je na domaćem terenu htjela do titule. No, iz tog je iskustva izašao još jači, vratio se u Atenu i nastavio harati Grčkom i Europom s Panathinaikosom.

Uz neosporno košarkaško znanje, najveća Obradovićeva kvaliteta je slična Mourinhovoj. Njegovi ga igrači obožavaju, slijepo slijede i nikad ne propituju njegov autoritet. Poseban odnos ima sa svojim asistentima, s kojima se tijekom utakmica zna i posvađati, ponekad vam djeluje kao da će se međusobno potući, ali ta lojalnost i odnos između struke i igrača zapravo su skovali sve ovo što Panathinaikos drži u svom trofejnom salonu u posljednjem desetljeću.

Kad biste pokušali usporediti Phila Jacksona i Želimira Obradovića, vjerojatno ne biste pronašli ni jednu zajedničku karakternu crtu. Jedan visoki i snažni krilni centar, drugi mali i brzi razigravač prilično "neškolskog" šuta. Jedan sve svoje igrače drži na distanci i brine o njihovoj psihi barem jednako koliko i o košarci, drugi se ne libi izvikati ni na igrače, ni na suce, ni na svoje pomoćnike. Jedan zrači mirnoćom i spokojem, drugi luduje u svakoj utakmici trošeći se i emotivno i tjelesno do maksimuma. Jedan je do trofeja stizao sa sjajnim pojedincima, drugi sa sjajnim momčadima.

Teško da biste našli ijedan epitet koji bi Phila Jacksona i Želimira Obradovića spojio u istu karakternu osobinu. Osim jednog jedinog. Pobjednik.