Da je odluku o pokroviteljstvu Hrvatskoga sabora nad
komemoracijom u Bleiburgu donijela HDZ-ova vlast, upravo izglasovano
uskraćivanje toga pokroviteljstva bilo bi shvatljivije. Ali odluku je
donijela vlast Ivice Račana! Pomalo se čini nevjerojatnim da je čovjek
koji je političku karijeru počeo gotovo doslovce na dan uhićenja
Veselice, Gotovca, Budiše, Čička, Tuđmana i drugih istaknutih sudionika
Hrvatskoga proljeća spoznao kako i ratnom neprijatelju ubijenom bez
suđenja te stradalim civilima treba odati počast koja nadilazi
ideologije, ratna opredjeljenja i ciljeve, i ravna se prema općeljudskim
mjerilima i moralu. Nije Račan time napravio ustupak ustaštvu i
endehazijskim nostalgičarima niti se odrekao svoga baštinjenja
ljevičarske tradicije. Ali se pomaknuo od svih tih ograničenja i
partikularnosti i ušao u sveto područje u kojem vrijedi samo jedan
kriterij a on se zove – čovjek.
Uz uvođenje višestranačja, osnivanje i obranu države, bila je to
jedna od temeljnih stečevina nove Hrvatske. Prošlost je tim činom bila
bar djelomice iskupljena. Odluka Kukuriku koalicije da Sabor više ne
bude pokrovitelj bleiburške komemoracije nijekanje je jedne od rijetko
plemenitih postupaka hrvatske politike od osamostaljenja. Obrazloženje
po kojem su u Bleiburgu još trajale borbe u kojima nije bilo nevinih
žrtava, po kojem je najviše žrtava bilo drugdje na križnom putu, i po
kojem se komemoracija zlorabila (nošenje ustaškoga znakovlja itd.) posve
je prozirno, jer je sve to zacijelo vrlo dobro znao i Ivica Račan.
Posrijedi je nešto drugo, to jest svojevrsna reboljševizacija
Milanovićeva SDP-a. Nedostatak historijskog takta koji je sadašnja
ljevica tim činom pokazala podudara se i s njezinim nedostatkom takta i
drugdje. U hijerarhiji Račanova SDP-a nemoguće je zamisliti Željka
Jovanovića i njegov pljuvački rječnik, jer je Račan iz iskustva svoje
Partije znao što znači taj stil koji je zapravo bio poziv na egzekuciju
političkoga protivnika. U senzibilnost Ive Josipovića, Zorana
Milanovića, Željka Jovanovića, Nenada Stazića i drugih iz sadašnje
SDP-ove garniture ušla je bešćutnost prema zajednici iz ateističkog
odgoja, plošnost u moralu i intelektu s asfalta, prezir prema
tradicionalnim vrijednostima iz slušanja rocka, isključivost prema
drukčijem mišljenju iz ljevičarskoga ili partizanskoga obiteljskoga
naslijeđa te egoističnost i grabežljivost iz medija koji su i u
socijalizmu i danas bili izraz kapitalističkih mitova.
Takvi, novi su boljševici danas neusporedivo opakiji od konvertiranih
komunista kakav je bio Račan i mnogi drugi, koji nisu samo tako
pristali na demokraciju, hrvatsku državu i njezinu obranu nego su taj
obrat shvatili kao ljudski izlaz iz stanja koje je bilo neodrživo i
neizdrživo. Rekli bismo, Račanova je generacija još uvijek bila
povijesna. Bila je, na primjer, opreznija prema susjedstvu baš zbog
krvave prošlosti koju je donijelo srpsko zlo, dok današnji ljevičari, s
Josipovićem na čelu, tu prošlost jednostavno preskaču te se prema
Beogradu odnose kao da se ništa nije dogodilo.
Ako sadašnji SDP ukida spomenuto pokroviteljstvo koje je uveo Račan,
da je živ, Račan zacijelo ne bi bio tako ravnodušan prema rehabilitaciji
četništva kao što su Milanović i Josipović, koji o tom zlu ne bi ni
progovorili da nije bilo novinara i pitanja zastupnika u Saboru. Zbog
toga je odluka Predsjedništva Sabora možda mnogo veći obrat u politici
ljevice nego što se na prvi pogled čini.
Nove podjele i razdore ne stvara više u Hrvatskoj partizanska
generacija, koja je u samostalnoj Hrvatskoj imala mnoge časne uloge i
pojedince, nego novi boljševici koji su iz politike uglavnom isključili
interese zajednice i nacije a prakticiraju je kao poslušnost stranim
gazdama i kao borbu za partijsko zlato kojeg što više treba oteti
političkom protivniku. Zbog toga ukidanje pokroviteljstva Sabora nad
komemoracijom u Bleiburgu ima sličan motiv kao razmještanje ljudi
Kukuriku koalicije svuda gdje se obrće golem novac.