Diplomati u 14 dana nisu platili 20.000 kn za parkiranje

Iako prema Bečkoj konvenciji kazne za njih nisu predviđene, bilo bi pristojno poštovati zakon.

Istraživanje Večernjeg lista i Zagrebparkinga koje je provedeno u srpnju o navikama diplomata o (ne)plaćanju usluge parkiranja pokazala su da predstavnici stranih država u glavnom hrvatskom gradu rado izbjegavaju podmiriti račun iako ih od obveze plaćanja parkiranja ne oslobađa njihov diplomatski status.

Nakon upozorenja platili

Svakoga dana tijekom istraživanja kontrolori naplate evidentirali su 45 neplaćenih parkiranja diplomata, najviše u prvoj, najskupljoj zoni. Time je, samo u dva tjedna diplomatski zbor akreditiran u Zagrebu ovu podružnicu Holdinga oštetio za više od 20 tisuća kuna.

– Ako plaćaju uslugu najma prostora, ne vidim razlog zbog kojeg ne bi plaćali uslugu parkiranja na mjestima koja nisu rezervirana za njihove poslovne potrebe – jasan je Robert Mišeta, voditelj Zagrebparkinga.

Prema Bečkoj konvenciji, koja regulira ovlaštenja svih diplomata na svijetu, predstavnici stranih država ne mogu se kažnjavati za prometne prekršaje. No, smatra se pristojnim da se u zemlji domaćina ponaša prema pravilima zakona.

Ipak, mnogi diplomati toga se ne drže, posebice razvijenih europskih zemalja te zemalja Bliskog istoka. U New Yorku, primjerice, gradske vlasti takav problem rješavaju tako da svake godine prikupe priličan broj kazni te ih sve skupa pošalju u New York Times, najtiražnije političke novine. Objava rezultata diplomaciji je velika blamaža, pa potom vanjski ministri prozvanih zemalja prisile diplomate da plate kazne.

Na posezanje u novčanik zbog plaćanja parkirališta najviše su zaboravljali, pokazalo je naše istraživanje, diplomati veleposlanstva Francuske (99 neplaćena parkiranja), Njemačke (32), Slovačke (30), Turske (29), Italije (23), Švedske (20), te Bosne i Hercegovine (15 neplaćena parkiranja). Rekorderi Francuzi pojašnjavaju kako o svemu još nisu dobili i službeno očitovanje Zagrebparkinga pa ne mogu niti komentirati ovu pojavu, dok su iz turskog veleposlanstva odmah reagirali na ružnu statistiku u čijem vrhu su se našli njihovi diplomati.

Diplomati za pohvalu

Ostali diplomati uhvaćeni s prstima u pekmezu nisu imali komentara, ali su, pokazuje statistika Zagrebparkinga, već dan nakon što su upoznati s istraživanjem – odjednom počeli plaćati uslugu parkiranja.

Zavidnu razinu plaćanja parkiranja u Zagrebu pokazali su diplomati Egipta, Izraela, Velike Britanije, Irana, Srbije, Mađarske, Rumunjske, Nizozemske te Južne Koreje.

Prošle nedjelje gošća kod Stankovića bila je Vesna Teršelić. Činjenica da takvi ljudi dobivaju udarne termine na nacionalnoj TV, koja bi trebala propagirati interese Hrvatske, a ne raznih obavještajnih ekspozitura skrivenih iza organizacija za ljudska prava, govori da je Hrvatska jedno teško bolesno društvo. A dolaskom iz naftalina izvučene Mirjane Rakić te na jesen, vjerojatno, Gorana Radmana, stanje duha nacije se svakako neće popraviti, uz Šprajca kao voditelja udarnog Dnevnika i Stankovića kao arhitekta udarnog talk showa.

U svakoj normalnoj državi bi nekom tko je tijekom rata aktivno sabotirao njenu obranu bio zabranjen svaki oblik javnog nastupanja. Podsjetimo, antiratni centar Vesne Teršelić je za vrijeme rata pozivao Hrvate na nenasilje i time proslavio Vesnu te joj priskrbio status hrabrog borca za ljudska prava. Jesu li njeni motivi bili naivno iskreni i plemeniti, što nipošto ne isključujem, ili jednostavno izdajnički, nije uopće bitno: bitno je da je ona sred rata širila defetizam i odgovarala Hrvate od uzimanja puške u ruke, kao da smo mi išli osvajati Čačak i Niš! Situacija je to kao kad nekom kom su razbojnici upali u kuću i upravo mu siluju ženu kažete da je nasilje loše i zlo i da je najbolje da ne poduzima ništa. Ili, kao da ste u Londonu 1941. zagovarali mir i nenasilje: Englezi ne bi nimalo dvojili oko toga za kog radite i u skladu s tim bi vas i tretirali.

Stanković je pokazao da može biti i posve pristojan i suzdržati se od toga da upada sugovorniku u riječ. Neodgojeni, bezobrazni, primitivni Stanković, koji inače sam odgovara na pitanja koja postavlja ne dajući gostu da odgovori i nadvikujući se s njim u studiju kao da su na planini! To što ima jedan nastup prema narodnim neprijateljima - braniteljima i sličnim klerofašistima - a drugi prema antifašistima poput Vesne Teršelić svjedoči o njegovoj neprofesionalnosti kao novinara, ali i vrhunskoj profesionalnosti kao manipulatora i agitatora.

Vesna Teršelić je pak cijelo vrijeme treptala, gledala mimo sugovornika, pravila velike pauze između riječi, i buljila negdje dolje desno, i ne morate biti stručnjak za govor tijela da biste to protumačili. Muljajući tako rekla je da nema samo jedne interpretacije povijesti, nego više njih, što konkretno znači da si gospođa Teršelić pridržava pravo revizije novije hrvatske povijesti, tj. uvjeriti nas da trebamo vjerovati njoj, a ne vlastitim očima i onom što smo doživjeli i preživjeli.

Na pitanje tko je zapravo ta osoba i zašto bi njeno mišljenje trebalo biti relevantno, te zašto se opet moramo baviti njome, odgovor ni ovaj put nisam dobio. Ona je, onako neodređeno, lamentirala o višestrukim identitetima i problemima takvih osoba u ratu i svojim slovenskim korijenima, ali nije zapravo ništa rekla o sebi. Nekakav je red predstaviti se, nekako je običaj da negdje postoji kratka biografija javnih osoba. Na netu nigdje ne postoji ništa nalik biografiji Vesne Teršelić , bar je ja nisam uspio pronaći, što otvara mogućnost širenja tračeva i raznolikog tumačenja njenih motiva, primjerice da joj je otac bio major JNA: kako bi ona sama rekla, "svatko ima svoje viđenje istine". Možda bi sama mogla ponešto reći o sebi da se takvi tračevi prekinu, i istina svede na jednu objektivnu temeljenu na činjenicama, ali ovaj put nije.

No to i nije bitno, jer Vesna Teršelić je nedvojbeno pripadnica crvene buržoazije, jednog sloja koji je u socijalizmu razmjerno dobro živio, zlatne mladeži koju se ljudska prava i njihovo masovno kršenje od strane tadašnjeg režima nije ticalo jednostavno zato jer - je to bila njihova država i njihovi su roditelji bili u pravilu visoko pozicionirani dužnosnici režima. Odatle i njena šokiranost time što je "antifašizam izguran na sporedni kolosijek", a o "njegovim zločinima se počelo govoriti na njoj šokantan način". Žena koja se cijelo vrijeme zalaže za suočavanje s prošlošću, očito, i sama ima problema sa suočavanje s vlastitom. Istina međutim jest da je antifašizam zguran na sporedni kolosijek dijelom i zahvaljujući njoj, jer gospođu Teršelić očito ne zanimaju stravični zločini koje su u njegovo ime počinili ljudi koji su i danas stupovi ovog društva, prema kojima sva kršenja ljudskih prava u DR djeluju kao dječja igra, za nju "zločini u Drugom svjetskom ratu nisu direktno relevantni!".

Osuditi i istražiti svaki zločin na svakoj strani" znači upravo to, a ne "svaki zločin na svakoj strani osim našoj jugoslavenskoj". I dok u svijetu i 97 godina stare naciste upravo hapse i to s razlogom, naši stari nacisti poput Manolića i dalje prolaze nezapaženo od aktivista za ljudska prava, prerušeni u "antifašiste". Kao, nije u redu suditi tako starim masovnim ubojicama, neka njih. Nije ni čudno, ozbzirom da Teršelićku šokira činjenica da je danas Hrvatski dom na mjestu stradanja Srba u Drugom svjetskom ratu u Glini, što sugerira da i ona, kao i većina, Hrvatsku doživljava kao u osnovi fašističku tvorevinu. Njoj je ipak antifašizam prava strana i time amnestiran dok u Domovinskom ratu za nju nema prave strane - svi su jednako krivi i svima treba jednako suditi.

Podržavam ideju da svaki zločin treba rasvijetliti i osuditi, no ako to rade osobe koje za ljudska prava nije bilo briga onda kad su se najviše kršila, cijela priča gubi na vjerodostojnosti. Ovdje evolucija beskičmenjaka u sisavca i jugooficira u korifeja demokracije ide prebrzo. Njen suborac iz bitke za ljudska prava Zoran Pusić je ista kao vrijednost prihvatio tek u zrelo doba. Za vrijeme Tita, dok su im kolege sa faksa robijali nisu ih te stvari brinule. Nije se Teršelićka brinula ni za robijanje Ivana Zvonimira Čička ni za to što je Amnesty Internationalu bilo zabranjeno djelovanje u Jugoslaviji. Zanimljiva je ta naknadna pamet, ali se može jako dobro unovčiti.

Kad smo kod novca, ja sam cijelo vrijeme čekao da Stanković dobije napadaj objektivnosti i zapita voditeljicu Documente zašto ne posluju transparentno, jer im je godišnje financijsko izvješće na internetu - prazno, a zakonska im je obaveza objaviti ga. Čisto da vidimo koliko naših milijuna dobivaju i kako ih troše. Ona sama je spomenula cifru od sedam milijuna, što bi, podijeljeno na 25 ljudi koliko je rekla da ima - "volontera", iznosilo oko 280.000 kuna godišnje po volonteru: mnogo unosnije od volontiranja u državnoj službi za 1.600 kuna. Po tome ispada da je držanje moralnih propovijedi o ljudskim pravima prilično unosan biznis. Na popisu donatora, nalaze se, uz hrvatsku vladu koja iz poreza građana financira ovu i desetke sličnih udruga vlade Nizozemske i Velike Britanije, te još nekih država, i naravno neizbježni Soros. Što su oni uradili za taj novac? Imaju popis koji je netko drugi napravio, i to nepotpun - okolica Petrinje i Gline! Od objektivnosti nema ni 'o', od dokumentiranosti nema ni 'd', sve rade volonteri, pa na što se potroši sedam milijuna kuna godišnje?


Nemoguće je reći: sama je rekla da se oni zapravo oslanjaju na podatke memorijalnog centra i da sami zapravo ne vrše terenska istraživanja. U jednom gostovanju na TV ju je Ante Nazor upozorio da se služi falsificiranjem podataka, odnosno da tuđe podatke prezentira kao vlastite. Usto, ukazao je na friziranje brojki, pa je tako broj uništenih objekata nakon Oluje bio 4.000 od pregledanih nešto preko 20.000, dok je pak njena Documenta jednostavno potonju brojku proglasila brojem uništenih objekata, po receptu kojim je SFRJ svojevremeno ukupan demografski gubitak u Drugom svjetskom ratu hladno proglasila brojem poginulih. Uostalom, Vesna i Aleksandar su se lijepo u emisiji složili oko toga da je istina o Domovinskom ratu jako važna i da je jako važno da se jednom Šprajcu dozvoli širiti istine i činjenice poput one o Tuđmanovoj izdaji Vukovara: toliko o objektivnosti, istinoljubivosti i dokumentiranosti. E da, i ona je za to da se na državne blagdane svakako izmaltretira naciju po pet tisućiti put s pričama o ratnim zločinima. Po mogućnosti s Aleksandrom Zec. Ali kad je u jednoj emisiji upitana što je sa istragama o ubojstvima četdresetak djece na Banovini, sva se pogubila. Među njima su bila dva dječaka od 2 i 4 godine koje su Srbi ubili zajedno s majkom , a kasnije su ubili i oca kao i većinu stanovnika sela. Radilo se o obitelji Jurić iz sela Kostrići.

Srećom, Stanković je nije htio maltretirati s takvim detaljima. Mali Jurići očito nisu ni približno bitni kao Aleksandra Zec. Jer, za 4 godine rata i uz 13.000 mrtvih, bar jedna Aleksandra Zec se jednostavno statistički morala dogoditi. A samo je jedna, pa je treba zato zloupotrebljavati do besvjesti.

No, ono na čem Documenta svakako radi s dosta uspjeha je relativizacija agresije, pa i prebacivanje tereta na hrvatsku stranu. Najvažnija stvar koju smo od Teršelićke čuli je ideja da država izjednači civilne žrtve rata s ratnim vojnima i - isplati odštetu? Znači li to da se Hrvatska treba ispričati obitelji spomenutih Jurića koje su ubili četnici u njihovoj kući? Nema smisla, svaka razumna država honorira one koji su se za nju borili i zbog nje stradali tu borbu, i jasno da za one koji su rat gledali iz podruma ili s druge strane ne mogu vrijediti iste beneficije.

Ili ipak ima, ako gledate s te druge strane? Jer u tom slučaju Hrvatska bi vjerojatno morala isplatiti odštetu svakom četniku koji je pijan stao na minu koju je sam postavio. Hrvatska vlada treba se ispričati i isplatiti odštetu samo za one slučajeve za koje su dokazano krivi pripadnici oružanih snaga RH. Uostalom omjer civilnih žrtava rata između Srba i Hrvata je otprilike 1:10, tj. na jednog civila Srbina ubijeno je desetak hrvatskih civila - ali to je nešto što od Vesne Teršelić i inih boraca za istinu, cijelu istinu, i ništa osim istine o ratu, nikad nećete čuti.

Pa ipak, po njima, trebali bismo gledati na obranu Hrvatske kao na uzrok nesreće srpskog okupatora koji nije došao do željenih teritorija: Vesna Teršelić je to nedvosmisleno tako definirala govoreći kako je slavlje jednog tragedija onog drugog i pokazujući slike traktorijade. Trebamo li revidirati povijesne činjenice i preuzeti na sebe krivnju za agresiju da bi se Srbi povratnici osjećali bolje? Treba li senzibilitet prema agresoru biti ispred istine? I što bi još Hrvatska trebala uraditi? Odgovorni za zločine su procesuirani, imovina je Srbima vraćena i obnovljena, dodjeljuju se stanovi povratnicima, postavljene su kvote o manjinama u državnim službama i doneseni antidiskriminacijski zakoni. Što još treba napraviti? Obeštetiti financijski agresora za neuspjeh?

Hrvatskoj ne treba posipanje pepelom kakvo traži Vesna Teršelić, ono što nam treba je jasno, nedvosmisleno, i iskreno priznanje Srbije o odgovornosti za rat i agresiji, bez fige u džepu, a ne muljanje u stilu "svi su krivi", "Franja i Sloba su sve dogovorili a narod nije hteo rat", i neizbježno "ko nas bre zavadi". To, kako stvari stoje, nećemo doživjeti: možemo mi Srbiji oprostiti što god hoćemo, Srbija nama neće oprostiti nikad ništa. Ni neovisnost, ni Oluju, ni to što smo kudikamo uspješniji kao država nego što je njihova Jugoslavija ikad bila, po svim mjerljivim pokazateljima.

Dobre namjere trebaju biti uzajamne, inače ispadate budala koju drugi iskorištavaju.

M.Holjevac

Krasan članak!...gdje piše ovaj Hole, da se pretplatim?

Zbog strašnog pokolja koji se desio na premijeri filma o Batmanu, iako ga nije gledao, Večernjakov novinar Branimir Profuk, ocijenio je film kao 'pravo smeće' i 'glupavu bajku'. U okviru žanra u koji taj film spada, svjetska kritika o njemu uglavnom piše pohvalno. Međutim, kako su kod nas lijevi kolumnisti premudri i svestrano obdareni te o svemu verzirani, dešava se da Ante Tomić piše o rocku, Jurica Pavičić o nogometu, Denis Kuljiš o dijeti, a Pofuk proglašava film običnim smećem iako ga nikada nije ni vidio. Da naš Branimir s područja glazbe, polagano prelazi na film dokazuje i njegova redovna kolumna u Obzoru na stranici 48. O naslovu kolumne kao da se konzultirao s hrvatskim antifašistima tipa Boljkovac, Manolić i Mesić. 'Hercegovina i Lijepa naša na fašistički način' naslov je kojim nam odmah najavljuje uobičajenu tiradu i izljev bijesa nad činjenicom da u Hercegovini i dan-danas žive i dišu tobožnji fašisti, nacisti i ustaše. Kako bi to što bolje objasnila tupavim Hercegovcima, u šake je pljunula planetarno poznata filmašica, Titova unuka Svjetlana Broz. Ona je do sada Hrvatima i svijetu poklonila hrpu izvanrednih dokumentarnih filmova, ali se nažalost nijednog ne mogu sjetiti.

Ode Svjetlana u L.A. po svog prvog Oscara

Vjerojatno inspirirana čuvenim filmom S. Spielberga Schindlerova lista, ista je takvu temu smjestila u mali hercegovački gradić Ljubuški. Još joj je samo falio Branko Lustig kao producent i ode Svjetlana u L.A. po svog prvog Oscara. Svečanu premjeru filma Svjetlana je održala u Ljubuškom, hercegovačkom gradiću u koje – kako mi piše moja čitateljica Vesna Korlogan – Hrvati i Muslimani žive suživotom koji ne stvara nikakve tenzije. Film je posvećen, po intenciji Pofuka i Brozovice, jednoj hvale vrijednoj i pozitivnoj antifašizmu odanoj osobi, izvjesnom Nediljku Galiću. Naslov je pomalo epski 'Neđo od Ljubuškog' . Kad se pročita njegova biografija ostaje nejasno kako po njegovim pothvatima nije već snimljena i dokumentarna serija. Nju bi novi ravnatelj HRT-a sigurno odmah prikazao u elitnom terminu. Neđo je Hrvat, ali je kao svaki normalni Hrvat već od najranije mladosti shvatio da se progresivnije opredijeliti za komunizam i jugoslavenstvo nego ostati običan nacionalistički Hrvat. Kao svjestan drug, odmah se zaposlio u UDBA-u kako bi praktično pomagao Hrvatima da shvate kako im nacionalizam nije isplativ i kako im je UDBA sudba! Jednog dana, nakon 1990, Neđo je doživio civilizacijski šok. Bilo je to, kako piše Pofuk, kad je kod sv. Ante u Humcu vidio hrvatsku zastavu i čuo hrvatsku himnu. Prosto nije mogao da veruje svojim očima!!! Navodno je pred svojim drugovima udbašima nadodao kako to sigurno neće na dobro izaći. Svjedoci ovog njegovog ogorčenja su Svjetlana i Branimir jer su im to valjda rekli Neđini udbaški prijatelji. To me odmah podsjetilo na čuvenu izreku kralja Aleksandra prigodom atentata na njega u Marseju. Kralj je navodno na samrti rekao 'Čuvajte mi Jugoslaviju!'. Kasnije su se godinama generacije divile čovjeku kojem je njegova Juga bila zadnja misao prije smrti. Tako je bilo sve dok ađutant prije svoje smrti nije skrušeno priznao da je kralj ustvari rekao: 'Upucaše me, p…. im majčina!'. I danas neki tvrde kako je Neđo, kad je blenuo u hrvatsku zastavu i čuo hrvatsku himnu, počeo sebi mrmljati u bradu riječi koje su jako sličile na Goli otok, Staru Gradišku i sl. Svjetlana je sa svojim propagandnim filmićem htjela poručiti Muslimanima da se zapitaju s kime to oni zapravo žive i da Hrvate prevaspitaju kao što je to uspješno radio njezin djed. Po Svjetlani Neđo se uspješno zauzimao za svoje sugrađane Muslimane kad su ih ustaše, fašisti i nacisti Mate Bobana počeli uhićivati, odvoditi u logore i protjerivati. Uostalom, to se od jednog udbaša i očekivalo. Koliko su oni samo života spasili, ali naravno nikada hrvatskih. Osim toga, biti Hrvat u Hercegovini i nije neka stvar! Neka Svjetlana i Pofuk odu u Travnik, Bugojno, Banja Luku i druga nekada tradicionalno većinsko hrvatska mjesta, pa ako slučajno nalete na Hrvata neka najprije provjere je li Sandžaklija ili Kinez ili mu je prezime Komšić, Topić, Komarica i sl. Za Hrvate u tim mjestima nije bilo nekog muslimanskog Schindlera koji bi spriječio njihovo ubijanje, iseljavanje ili lakši povratak. Na kraju, Pofuk nam nudi tragičnu sudbinu Neđine udovice Štefice koja se po policijskom izvješću potukla na cesti s nekom babom. Ha, ha, ha! Trese se od smijeha Pofuk! 'Ma potukla se!'. On ima informaciju da je Štefica zapravo pretučena od protivnice za koju su navijali muški kukaveti. Sve bi njih Pofuk u aps i u isljeđivanje. Pofuk i pok. Joža (Broz) su živi svjedoci kako se tu radi o prljavoj hajci na Šteficu Galić, njeno troje djece i njenog pokojnog muža. A Svjetlana Broz se napokon - zahvaljujući svom antitalentu, Pofuku i sličnima - uspjela prošminkati na naslovnicama hrvatskih i bosanskohercegovačkih medija te unijeti razdor među hrvatske i muslimanske stanovnike Ljubuškog. Za to je talentirana, baš kao i svi ostali ljevičari.

Sjećam se također genijalnog filma koji je svojedobno bio snimio perjanica lijevih kolumnista Srećko Jurdana. Film je bio takvo remek djelo da su se nakon početka projekcije morala zaključati vrata u dvoranu zbog bojazni da će svi pobjeći već nakon prvih kadrova filma! Nedavno sam negdje pročitao jednu dobru misao: 'Mi Hrvati smo stvarno premali narod za toliko izdajica!'.

Genijalno otkriće hrvatske Vlade

Pelješki most nije gotova priča kako nam je to sugerirao mladi Ministar gospodarstva. On smatra kako je most preskup te da postoji alternativno i znatno bolje rješenje: autocesta kroz BiH (za koju nitko iz BiH nije dao dopuštenje da se gradi). Trezveni glasovi iz BiH daju naslutiti da bi pristali na gradnju autoceste uz dva uvjeta: da se cesta zove 'Neđina autocesta', te da BiH sa Hrvatima izvrši zamjenu teritorija Trebinje za Dubrovnik. Čuvši za te uvjete, mudra čela u hrvatskoj vladi počeše dumati kako bi se ipak moglo sagraditi most ako međunarodna zajednica financira 120 posto sredstava. Kad su za tu ideju čuli u međunarodnoj zajednici odmah su angažirali znanstvenike iz CERN-a koji su otkrili 'Božju česticu' da im objasne što hrvatska politička elita uopće hoće. Znanstvenici su izvijestili da je prijedlog hrvatske Vlade i Linića doveo do još jednog genijalnog otkrića: 'čestice za glupost'. Između ostalog, odmah se javio i veliki prijatelj Hrvata Carl Bildt koji se odmah složio s prijedlogom mijenjanja Trebinja za Dubrovnik, ali ustraje u tome da se Korčula ne smije mijenjati za Zavidoviće jer on na Korčuli ima kuću. Što će dalje biti s Pelješkim mostom još ne znam, ali znam za staru englesku poslovicu koja glasi: 'Najteže je odlučiti koji most prijeći, a koji zapaliti!'.

Mesić je izliječio Freda Matića

Opet me, po tko zna koji puta, oduševio kapacitet ministra branitelja Freda Matića. On je ovih dana najavio kako će do kraja godine biti objavljen već famozni Registar branitelja, ali samo njegov opći dio, znači bez ratnog puta. Ta je odluka izazvala salve oduševljenja među braniteljima, napose među lažnima. Sad su potpuno sigurni! To je kao da netko potrči klasični maraton, dobije novčanu nagradu, ali se ne objavi gdje je utrka počela i s kojim je rezultatom trkač prošao kroz cilj. Fred je miran jer sad nitko neće moći dokazati je li on stvarno najpoznatiji hrvatski mobilizirani dragovoljac. Nije sporno da je prošao Vukovarski pakao i da je bio u zarobljeništvu, ali nakon povratka i srpskih logora, u kojim je to akcijama ministar zaradio čin brigadira, a navodno će uskoro dobiti i generalski. Dobro, kad je Stipe Mesić general, onda taj čin mogu mirno dobiti i Matić, Kuljiš i Brozova. Međutim, ministar Matić ima liječničku potvrdu o 100% PTSP-u. Od te bolesti se Ministar samoinicijativno izliječio onog trenutka kad ga je Mesić uzeo za svog savjetnika. Bilo bi bolje da ga je Mesić uzeo za savjetnika za mentalnu medicinu jer je čovjek pronašao lijek protiv stopostotnog PTSP-a. Da je taj patent prodao danas bi bio tajkun, a ta bi se bolest liječila injekcijama. Međutim, Fred, unatoč neumoljivoj bolesti, idalje pomaže hrvatskim braniteljima. Tako je u Beogradu bio osuđen Veljko Marić, hrvatski branitelj, na 12 godina zatvora zbog ratnog zločina nad srpskom nejači, ženama, starcima i deci. Sve po formuli: što su sve na Kosovu Albanci radili Srbima do 1990. g. U obranu Marića stao je naš Fred izjavivši da je Marić taj zločin i počinio. Beogradski advokati tvrde suprotno jer vele da nema dokaza, a da je optužnica puna rupa. Naša punjena ptica kaže kako je on čuo od druga tog-i-tog da je Veljko Marić ratni zločinac i to je njemu dovoljno. Kome bi vi vjerovali: beogradskim braniteljima Marića (za koje se zna da lažu čim počnu micati ustima) ili našem popularnom ministru branitelja Fredu Matiću? Ministru koji je imao genijalni plan da njegovi ratni suborci završe svoj ratni put u Splitu čuvajući pedere na gay paradi. Japanci kažu: 'Čovjek je smrtan, ali njegovo ime može postati besmrtno'. Naš Fred kao da je izašao iz te poslovice. Što je sve do sada napravio, izjavio i izveo – on je već sada postao besmrtan! Uostalom kao i Mesić, Josipović i Milanović koji su ga lansirali na hrvatsku političku scenu!

Cvijet nade cvjeta i u Haškoj tamnici

I na kraju prava pravosudna euforija u Hrvatskoj. Iz nje je vidljivo koliko je Hrvatska pravno retardirana država! Žalbeno je vijeće Haškog suda pozvalo Tužiteljstvo da se do 10. kolovoza izjasni da li - osim tvrdnje o udruženom zločinačkom pothvatu – postoji bilo koji drugi dokaz o nekoj alternativnoj krivnji generala Gotovine i Markača. U Slobodnoj Dalmaciji od 22. srpnja o.g., samo sam ja, od svih uvaženih kolega odvjetnika, bio krajnje skeptičan prema toj inicijativi Žalbenog vijeća. Ako ono sumnja u fond dokaza o postojanju udruženog zločinačkog pothvata, onda – po pravu – postoji samo jedan ishod: oslobađajuća presuda za obojicu okrivljenika. Ovako javno pozivanje Tužiteljstva da pronađe prikladniji oblik kaznene inkriminacije dvojice hrvatskih generala, govori o tome da Haški sud zapravo želi osuditi Gotovinu i Markača, ali ne može zbog nedostatka dokaza za udruženi zločinački pothvat, pa sad traži da Tužiteljstvo nađe neki drugi oblik i dokaz o njihovoj kaznenoj odgovornosti. To sve ima veze sa pravom i pravdom toliko koliko i Fred Matić s nuklearnom fizikom i otkrićem 'čestice za glupost'. Kinezi kažu: 'Cvijet nade cvjeta i u najdubljoj tamnici'. Nadam se i u Haškoj!

Zvonimir Hodak

Bingo !    

Od svega što rade Teršelić i Dcumenta mene najviše zanima zašto skrivaju financije i kakvi se interesi tu kriju. Nek budu transparentni, da svi vidimo ono što po zakonu imamo pravo vidjeti. Ovako mi izgledaju kao jedna dobra praonica novca s ciljem pripitomljavanja divljačkog plemena Hrvata.

Documenta je smiješna udruga koja mi se baš i ne čini transparentnom...

Davor Butković dužan 1,5m kuna,fino,bitno da on pametuje,moralizira i popuje

tko njega jos shvaca ozbiljno?