Rusi su i prije invazije bili bad guys zbog Krima, Donbasa, Gruzije, zbog svega što rade svojim susjedima, narodima i manjinama unutar svog teritorija kao i totalitarnog terora nad vlastitim narodom.

A kamoli ne sad.. 

Jesi kad ruske medije ulovio u laži?

poceli su to govoriti i pazi parlamentarci ozbiljnih demokracija

Netko se usudio i to reći, napokon......na žalost ne treba to očekivati od čelništva država i EU.

Naravno, ni ne brojim kolko puta.
Evo ti primjer koji obje strane ponavljaju, a toliko je debilan da ne znam tko to više puši. Jedna strana napadne (naravno vojne ciljeve, ni jedni ni drugi nisu glupi da troše milijune vrijedne projektile na neku babu koja gleda TV u stanu). PZO obori projektil koji naravno mora negdje past i nekad pogodi civile. Odmah ide video - evo vidite ove divljake, pogodili su tržnicu/bolnicu/park... I to se tako ponavlja s obje strane od početka. Isto tako, ruski propagadni filmovi su smiješna razina propagande, nešto tipa partizanskih neretvi/sutjeski/valtera...

Rusi su agresori, njihov predsjednik je negirao Ukrajinsku naciju, svojatao Ukrajinski teritorij, napao suverenu zemlju

Ukrajinci su zrtve

Ipak se Zelenaski pokorio Trumpu. Napisao je da zeli potpisati sporazum o mineralima. Zao mu je zbog desavanja na onom sastanku.

Rusima teritorija i dio minerala pod njihovom kontrolom, Amerima minerali pod kontrolom Ukrajine, Ukrajina nista od NATO.

Tuzan epilog, ako se tako odigra.

realno, zelenski nema izbora...ali, bojim se da to nije dosta, da jednostavno s ovom stokom americkom nema dogovora i nema od njih prave pomoci. Pomoc bude tek tolko da rusi i dalje grickaju teritorij...

Najveca fora je da ocekujem da ova 3 debila (trump, musk i vance) pocnu skidati sankcije rusima jer je putin reko da je za mir....realno, i hitler je bil za mir, ne?

Odličan i poučan tekst iz Slobodne Dalmacije   01.03.2025. 

Fascinantan govor pred Europskim parlamentom: čuveni američki ekonomist objasnio ukrajinski rat - od A do Ž   Jeffrey Sachs

Europski parlament vjerojatno nikad nije imao gosta upućenijeg u genezu ukrajinskog rata. Jer američki profesor Jeffrey Sachs – koji je prošlog tjedna u Strasbourgu održao pamtljiv govor o Ukrajini - nije samo jedan od najpoznatijih svjetskih ekonomista, već i jedan od najvećih poznavatelja postsovjetskog prostora. On je uvelike i oblikovao taj prostor, budući da se početkom 90-ih ekonomski prijelaz iz socijalizma u kapitalizam u Rusiji, Ukrajini i drugim postsovjetskim zemljama umnogome odvijao baš po njegovim uputama i instrukcijama. Bio je u bliskim odnosima s posljednjim vođom SSSR-a Mihailom Gorbačovom, kao i s prvim predsjednikom Rusije Borisom Jeljcinom, ali i s nizom ukrajinskih lidera. Kao ekonomski savjetnik vladama u preko 100 zemalja, dugogodišnji UN-ov ekspert za održivi razvoj i savjetnik više glavnih tajnika UN-a, Sachs je stekao reputaciju neformalnog „globalnog diplomata” i „ambasadora svijeta”, koji ima osobne kontakte s brojnim svjetskim vođama i jednako su mu otvorena vrata čelnika zemalja Trećeg svijeta i vodećih zapadnih lidera. Na njegove telefonske pozive izravno se javljaju najviši dužnosnici Bijele kuće. Taj jedinstveni status omogućio mu je da iz prve ruke bude upoznat s ključnim svjetskim zbivanjima. Stoga je njegov govor u Europskom parlamentu – održan u sklopu događaja pod nazivom „Geopolitika mira”, koji je organizirao bivši pomoćnik glavnog tajnika UN-a i aktualni europarlamentarac njemačkog BSW-a Michael von der Schulenburg - jedinstvena prilika da o uzrocima ukrajinskog rata čujemo iz prve ruke, od čovjeka koji je imao uvid u svaki trenutak rađanja tog rata, od 1991. do danas.  „

Zbivanja u istočnoj Europi, bivšem Sovjetskom Savezu i Rusiji pratim iz neposredne blizine već 36 godina. Savjetovao sam poljsku vladu 1989. godine, predsjednika Gorbačova 1990. i 1991., predsjednika Jeljcina 1991. do 1993., predsjednika Kučmu iz Ukrajine 1993. i 1994. godine. Pomogao sam uvođenju estonske valute. Pomagao sam i u nekoliko zemalja bivše Jugoslavije, osobito Sloveniji. Sve to pratim iz prve ruke već 36 godina. Nakon Majdana nova vlada me pozvala u Kijev i odvela na Majdan, gdje sam iz prve ruke naučio mnogo toga. U kontaktu sam s ruskim čelnicima više od 30 godina. Dobro poznajem i američku političku elitu. Naš bivši ministar financija bio mi je profesor makroekonomije prije 51 godinu. Evo samo da vam pokažem koliko daleko to seže. Tako da se dobro poznajemo već pola stoljeća. Poznajem sve te ljude. To govorim zato da biste shvatili kako ono što želim objasniti nije prepričano iz druge ruke, niti ideološko. To je moje osobno iskustvo tijekom ovog razdoblja, ono što sam vidio i čuo. Po mom shvaćanju događaja koji su zadesili Europu u brojnim kontekstima – ne samo u vezi s krizom u Ukrajini, nego i u vezi sa Srbijom 1999., ratovima na Bliskom istoku (Irak, Sirija), kao i ratovima u Africi (Sudan, Somalija, Libija) – u velikoj mjeri riječ je o ratovima koje su Sjedinjene Države vodile i uzrokovale. Mogli biste se tome čuditi, možda će me neki zbog toga osuditi, ali to je ono što sam ja vidio.

‘Mi sada vladamo svijetom‘ Sjedinjene Države vode takvu vanjsku politiku već više od 30 godina. Početkom 1990-ih i raspadom Sovjetskog Saveza, SAD je zaključio da sada upravlja svijetom i da ne treba obraćati pozornost ni na čija stajališta, „crvene linije”, sigurnosne poglede, međunarodne obveze ili okvire UN-a. Žao mi je što to tako otvoreno kažem, ali želim da razumijete. 

AD Godine 1991. silno sam se trudio ishoditi pomoć Gorbačovu, za kojeg mislim da je bio najveći državnik našeg modernog doba. Nedavno sam pročitao arhivirani dokument Vijeća za nacionalnu sigurnost o mom prijedlogu za financijsku stabilizaciju i reforme u Sovjetskom Savezu. U tom se dokumentu vidi kako su američki dužnosnici, uključujući i neke od mojih bivših kolega s Harvarda, taj prijedlog ismijali i odbili uz komentar: „Učinit ćemo samo ono najmanje potrebno da spriječimo katastrofu, ali ništa više, jer nam nije u interesu pomoći.” Kad se Sovjetski Savez 1991. raspao, taj se stav samo dodatno pojačao. Mogao bih navesti mnoštvo primjera i dokumenata, ali glavna je ideja bila: „Mi sada vladamo svijetom.” Cheney, Wolfowitz i mnogi drugi vjerovali su da je svijet sad postao američki i da ćemo raditi što god poželimo. „‘Počistit ćemo‘ sve iz sovjetskog naslijeđa, uništiti preostale saveznike poput Iraka i Sirije itd.” I takvu vanjsku politiku SAD provodi već 33 godine. Europa je zbog toga platila visoku cijenu, jer Europa u ovom razdoblju nije imala nikakvu vlastitu vanjsku politiku. Nema glasa, nema jedinstva, nema jasnoće o europskim interesima, samo lojalnost Americi. Postojali su trenuci neslaganja, primjerice 2003., kad su se Francuska i Njemačka usprotivile ratu u Iraku, koji je SAD pokrenuo zaobilazeći Vijeće sigurnosti UN-a. Taj je rat, usput rečeno, izravno isplanirao (izraelski premijer Benjamin) Netanyahu i njegovi kolege u američkom Pentagonu. Ne tvrdim da je to bilo tek usklađeno djelovanje; kažem da je to bio izravan rat, vođen zbog interesa Izraela. Rat su, zajedno s Netanyahuom, koordinirali (zamjenik ministra obrane SAD-a) Paul Wolfowitz i (podtajnik Ministarstva obrane SAD-a) Douglas Feith. NATO do Vladivostoka A to je bio i posljednji put da je Europa imala glas.

Razgovarao sam tada s europskim čelnicima i vrlo jasno su mi iskazali protivljenje ratu, što je bilo sjajno. No Europa je potom izgubila svaki glas, osobito 2008. godine. Evo što se dogodilo od 1991. do 2008. godine. SAD je odlučio da će unipolarnost značiti širenje NATO-a od Bruxellesa do Vladivostoka, korak po korak, bez kraja. To bi bio američki unipolarni svijet. Ako ste se kao dijete igrali „Rizika”, onda je to ta logika: SAD želi imati vojnu bazu na svakom dijelu ploče. Svaka zemlja bez američke vojne baze doživljava se kao prijetnja. Neutralnost je prljava riječ u američkom političkom rječniku. Ta je odluka formalno donesena 1994., kad je predsjednik Clinton potpisao plan o proširenju NATO-a na istok. Sjetite se da je 7. veljače 1991. Hans-Dietrich Genscher s Jamesom Bakerom razgovarao s Gorbačovom. Genscher je nakon toga održao konferenciju za novinare na kojoj je izjavio: „NATO se neće pomicati istočnije, nećemo iskoristiti raspuštanje Varšavskog ugovora.” Razumijete, to je tada imalo pravnu težinu, ne samo usmenu. image Bill Clinton Julia Demaree Nikhinson/Afp Radilo se o pregovorima oko njemačkog ujedinjenja i završetka Drugog svjetskog rata. Dogovoreno je da se NATO neće pomaknuti ni za „pedalj” na istok, i to je bilo izričito navedeno u brojnim dokumentima. Dovoljno je potražiti na stranici National Security Archive na Sveučilištu George Washington i pronaći hrpu dokumenata. Tamo postoji i dio: „What Gorbachev Heard About NATO” („Što je Gorbačovu rečeno o NATO-u”). Pogledajte to, jer sve što danas čujete od SAD-a o tome obično je laž, dok su arhivski zapisi vrlo jasni. Opkoljavanje Rusije u Crnom moru Tako je 1994. donesena odluka da se NATO proširi sve do Ukrajine. To nije odluka samo ove ili one administracije; to je projekt američke vlade koji traje već više od 30 godina. Godine 1997. Zbigniew Brzezinski napisao je „Veliku šahovsku ploču”. To nije bio samo njegov osobni uradak, nego objašnjenje tadašnje američke strategije javnosti. Knjiga opisuje istodobno proširenje i Europe i NATO-a prema istoku. Brzezinski posebno razmatra kako će Rusija reagirati na to širenje.

Ja sam osobno poznavao Brzezinskog. Bio je pametan čovjek i vrlo susretljiv, pomogao mi je dok sam savjetovao Poljsku. Ali pogriješio je u mnogočemu. On je 1997. detaljno pisao zašto Rusija neće imati izbora nego pristati na proširenje NATO-a i Europe na istok. Objasnio je zašto se Rusija neće okrenuti Kini – „to je nezamislivo” – niti Iranu, jer nema druge sudbine osim „europske orijentacije”. Kako se Europa bude širila, Rusija to neće moći spriječiti. To je opet jedna od američkih „strateških” procjena. Nije ni čudo da smo stalno u ratu kad takvi „stratezi” stalno pogrešno procjenjuju. Jedan od razloga zašto se SAD tako često vara jest to što u verziji „teorije igara” kakvu koriste, američki stratezi nikada ne razgovaraju s drugom stranom. Oni pretpostavljaju da već znaju što će protivnik učiniti. Tako im ne treba diplomacija, pa smo stalno uvučeni u sukobe. Taj je projekt započeo već 90-ih i nastavio se bez prekida do jučer – možda se nešto sad mijenja, ali 30 godina imamo isti plan. Ukrajina i Gruzija bili su ključni u tom projektu. Zašto? Zato što su SAD sve naučile od Britanaca. Mi smo „wannabe” Britansko Carstvo. A Britanci su već 1853. (lord Palmerston) shvatili da Rusiju treba opkoliti na Crnom moru i time je onemogućiti u pristupu istočnom Sredozemlju.

Sve što danas gledamo jest američki pokušaj toga u 21. stoljeću. Ideja je bila da Ukrajina, Rumunjska, Bugarska, Turska i Gruzija budu „crnomorski pojas” koji će lišiti Rusiju statusa prave međunarodne sile. Brzezinski je o tome pisao vrlo jasno. A prije njega tu je bio Mackinder s tezom: „Tko vlada središtem euroazijskog kopna (heartland), taj vlada svijetom.” Dakle, ovaj plan ima dugu povijest, sve do Palmerstona. Prvo širenje NATO-a Proživio sam svaku američku administraciju i upoznao te predsjednike i njihove timove. Malo se što mijenjalo od Clintona, preko Busha, Obame, Trumpa do Bidena – možda su s vremenom postajali i gori. Po meni je Biden najgori. Možda i zato što posljednje dvije godine nije bio potpuno priseban, i to ne mislim zlobno, nego ozbiljno. Širenje NATO-a krenulo je 1999. s Mađarskom, Poljskom i Češkom, i Rusija je time bila vrlo nezadovoljna, no svejedno se odvijalo. Zatim je došao George Bush mlađi. Nakon 11. rujna 2001. predsjednik Putin ponudio je svu podršku, a SAD je 20. rujna 2001. odlučio pokrenuti sedam ratova u pet godina. General Wesley Clark, bivši vrhovni zapovjednik NATO-a, svjedočio je o tome: otišao je u Pentagon i dao mu se na uvid dokument o „sedam ratova”. To su inače bili ratovi Benjamina Netanyahua, koji je htio „počistiti” stare sovjetske saveznike i ukloniti one koji podržavaju Hamas i Hezbollah. Netanyahu je zaključio da će postojati samo jedna država – Izrael – koja će kontrolirati cijeli prostor, i tko god se tome usprotivi, bit će uklonjen pomoću SAD-a. To je američka politika do ovog jutra; sad je možda jedina razlika hoće li SAD „posjedovati” Gazu umjesto Izraela. image Benjamin Netanyahu Toshiyuki Fukushima/The Yomiuri Shimbun Via Afp Sve su to dugoročni projekti. Ne radi se o tome je li predsjednik Clinton, Bush, Obama ili netko drugi. To je dnevno-politička površina, ali američka se globalna strategija ne mijenja bitno.

Drugo širenje NATO-a Drugi val širenja NATO-a dogodio se 2004., kad je ušlo još sedam zemalja: tri baltičke države, Rumunjska, Bugarska, Slovenija i Slovačka. Rusija je tada već bila itekako ljutita, jer se to kosi s dogovorima sklopljenima oko njemačkog ujedinjenja. Zapravo se radilo o izigravanju dogovora, američkom „triku” koji proizlazi iz njihove vjere u unipolarnost. Kao što svi znaju, Putin je 2007. na Münchenskoj konferenciji o sigurnosti rekao: „Dosta. Zaustavite se.” I, naravno, što se dogodilo 2008.? SAD je Europi nametnuo odluku o širenju NATO-a na Ukrajinu i Gruziju. Bio je to dugoročni plan. Sjećam se da sam u svibnju 2008. slušao (gruzijskog predsjednika Mihaila) Saakašvilija kako govori u New Yorku i pomislio: „Ovaj čovjek je lud.” Mjesec dana poslije izbio je rat. Jer, SAD mu je dao do znanja da će „spašavati Gruziju”, a on je u Vijeću za vanjske odnose pričao kako je Gruzija „u središtu Europe”. Pa baš i nije. Današnja nastojanja europskih političara koji odlaze u Gruziju i tamo daju potporu, zapravo je guraju u propast, a ne spašavaju.

Godine 2008. tadašnji direktor CIA-e William Burns poslao je Condoleezzi Rice dugi dopis „Njet znači njet” o ruskoj reakciji na širenje NATO-a, što znamo zahvaljujući Julianu Assangeu. Jer, vjerujte mi, američkim građanima nitko ništa ne govori, kao ni europskim građanima. Taj je dopis sada dostupan, pa ga možete pročitati. Potom je Viktor Janukovič izabran 2010. na platformi neutralnosti. Rusija tada uopće nije imala nikakve teritorijalne pretenzije prema Ukrajini. Znam to, jer sam tada bio tamo. Jedino što su Rusi dogovarali bilo je produljenje najma pomorske baze Sevastopolj do 2042. godine. Ništa drugo – ne Krim, ne Donbas. Ideja da Putin „obnavlja Rusko carstvo” smiješna je propaganda. Ako itko zna kako su se događaji doista odvijali, razumije da je to djetinjasto. Tko je financirao Majdan? Sjedinjene Države odlučile su da Janukoviča treba maknuti. To se zove „promjena režima”. Američka CIA s time ima golemo iskustvo. Ako vam netko ne odgovara, ne pregovarate s njim, nego ga pokušate srušiti, prvo prikriveno, a ako to ne uspije, onda otvorenim pritiskom, i naravno, uvijek tvrdite da je protivnik agresor i da je „Hitler”. Taj se narativ konstantno ponavlja: Sadam Hussein, Assad, Putin... To je jedini model vanjske politike koji se građanima SAD-a plasira. Pa, pred nama je München 1938. Pa, suočavamo se s Münchenom 1938. Ne možemo razgovarati s drugom stranom. Oni su zli, neumoljivi neprijatelji. To je jedini model vanjske politike koji čujemo iz naših masovnih medija. A masovni mediji to vjerno ponavljaju, jer su pod kontrolom vlade SAD-a. Tako je 2014. SAD djelovao aktivno na svrgavanju Janukoviča.

Svi znamo za presretnuti telefonski razgovor moje kolegice s Columbije, Victorije Nuland, i američkog veleposlanika Geoffreyja Pyatta. Rusi su presreli taj razgovor i stavili ga na internet. Preslušajte ga, vrlo je zanimljiv. Kad se dogodio Majdan, mene su odmah zvali: „Profesore Sachs, novi ukrajinski premijer želi vas vidjeti zbog ekonomske krize”, jer ja imam iskustva u tome. Otišao sam u Kijev i prošetali su me Majdanom, pokazujući mi kako su SAD platile okupljanje ljudi na trgu. To se naziva „spontana Revolucija dostojanstva”.

Molim vas, budimo odrasli i zapitajmo se: odakle je sva ta organizacija, mediji, autobusi, ljudi? Sve je to organizirano i financirano. I to nije tajna, osim što se skriva od javnosti u Europi i SAD-u. Beskorisni jamac Potom su uslijedili sporazumi iz Minska, posebno Minsk II, koji je bio modeliran prema autonomnom statusu Južnog Tirola. Belgijanci bi to itekako razumjeli – dogovoreno je da bi istočni, ruskojezični dijelovi Ukrajine trebali imati autonomiju. To je jednoglasno podržalo Vijeće sigurnosti UN-a. No SAD i Ukrajina nisu željeli provesti taj sporazum. Njemačka i Francuska, koje su bile jamci („Normandijski format”), pustile su da sve propadne. To je bio još jedan američki unipolarni potez, a Europa je opet odigrala uobičajenu ulogu – šutljiva i beskorisna, iako je službeno bila jamac. Trump je došao, naoružavanje se nastavilo, tisuće su ljudi poginule u ukrajinskom granatiranju Donbasa. Nije se provodio sporazum iz Minska II. Onda je došao Biden. Opet, poznajem te ljude. Nekad sam bio član Demokratske stranke, ali sad nisam u nijednoj, jer su i jedni i drugi zapravo isti. Demokrati su s vremenom postali potpuni ratni huškači, kao i većina vaših parlamentaraca. Krajem 2021. Putin je stavio na stol prijedlog dvaju sporazuma o sigurnosti, jedan prema Europi, drugi prema SAD-u, a Amerikanci su ga 15. prosinca 2021. odbili. Ja sam početkom 2022. imao jednosatni razgovor sa (savjetnikom za nacionalnu sigurnost) Jakeom Sullivanom iz Bijele kuće. Molio sam ga: „Jake, izbjegnite rat. Možete ga izbjeći samo javno izjavivši da se NATO neće širiti na Ukrajinu.” On mi je odgovorio: „Ma, nećemo širiti NATO na Ukrajinu, ne brini.” Rekao sam: „Jake, recite to javno.” On nije htio: „Ne, ne možemo to reći javno.” Rekao sam: „Pa zar ćete voditi rat oko nečega što se navodno ni ne planira dogoditi?” On mi je odgovorio: „Neće biti rata, Jeff.” Vjerujte mi, nisu to previše bistri ljudi. S time se bavim više od 40 godina i mogu reći da najčešće razgovaraju sami sa sobom, ne s drugima. Primjenjuju teoriju igara u kojoj se ne razgovara s drugom stranom, već se samo računa „optimalna strategija”. To nije pregovaranje, to nije mirotvorstvo. To je jednostrani pristup. Kineska vojna baza u Kanadi Tijekom telefonskog razgovora sa Sullivanom, stajao sam na zimi i govorio mu: „Jake, nemojte ući u rat.” A on je tvrdio: „Rat se neće dogoditi.” Vidjeli smo što se dogodilo mjesec dana poslije. Nisu htjeli pregovarati, sve zbog glupog načela „otvorenih vrata” NATO-a. Zamisao da NATO ima pravo doći gdje god želi, a da se susjedi nemaju pravo protiviti – to je, blago rečeno, besmisleno. Zamislite da Kina gradi vojnu bazu u Kanadi. SAD to sigurno ne bi prihvatile kao „otvorena vrata”. Ali europski političari i čelnici ponavljaju te floskule. To je djetinjasta geopolitika, ako ne i manje od toga. I tako je rat započeo. Koja je bila Putinova namjera u ratu? Mogu vam reći: želio je prisiliti Zelenskog da pregovara o neutralnosti. I to se dogodilo unutar sedam dana od početka invazije.

Morate to razumjeti, a ne propagandu da je Putin htio „osvojiti” cijelu Ukrajinu. Ma budimo ozbiljni. Cilj je bio spriječiti NATO – a NATO znači SAD – da se razmjesti na granici s Rusijom. Ništa više, ništa manje. Moram spomenuti i vrlo važnu stvar: zašto je Rusiji to toliko bitno? Zato što su SAD 2002. jednostrano odustale od Sporazuma o anti-balističkim projektilima (ABM) i time razbile temeljni okvir za nuklearno razoružanje. Taj je sporazum bio ključan za sprječavanje ideje o nuklearnom „prvom udaru”. Povrh toga, SAD su 2010. počele raspoređivati Aegis raketni sustav u Poljskoj, a zatim u Rumunjskoj. Rusiji se to nikako nije svidjelo. Jedno od otvorenih pitanja u pregovorima krajem 2021. i početkom 2022. bilo je: „Zadržava li SAD pravo postaviti raketne sustave u Ukrajini?” A Blinken je Lavrovu u siječnju 2022. rekao: „Sjedinjene Države zadržavaju pravo stacionirati raketne sustave gdje god žele.” A sad se još govori o vraćanju projektila srednjeg dometa u Njemačku, jer su SAD 2019. jednostrano odustale i od INF sporazuma. Danas praktički ne postoji nikakav okvir za kontrolu nuklearnog naoružanja. Američki blef Kad je Zelenski nakon sedam dana rata rekao „hajdemo pregovarati”, znam detaljno što se događalo, jer sam razgovarao sa svim stranama. U roku od nekoliko tjedana postojali su nacrti sporazuma koje je odobrio predsjednik Putin i koje je Lavrov predstavio uz tursko posredovanje. Ja sam letio u Ankaru da vidim što točno rade turski medijatori. Ukrajina je jednostrano napustila gotovo dogovoren sporazum... Zašto? Zato što su im Sjedinjene Države tako rekle. Jer je Velika Britanija dodatno „začinila” situaciju slanjem Borisa Johnsona u Ukrajinu početkom travnja da sve „objasni”. A ako vam je sigurnost u rukama Borisa Johnsona, neka nam je svima Bog na pomoći. Keir Starmer, čini se, još je gori. Zvuči nevjerojatno, ali jest tako. Boris Johnson je objasnio - možete to potražiti i na mreži - da se ovdje radi o zapadnoj hegemoniji. Ne o Ukrajini, nego o očuvanju zapadne hegemonije. A otkad su SAD odvratile pregovarače od dogovora, poginulo je ili teško stradalo oko milijun Ukrajinaca. Američki senatori – koji su, vjerujte, krajnje cinični, pokvareni i beskrupulozni – kažu da je to „najbolje potrošen novac”, jer ne ginu Amerikanci. To je čisti proxy-rat. Evo, sve do jučer taj je projekt propadao. Ideja je bila da će se Rusija jednostavno povući. Ideja je cijelo vrijeme bila „Rusija se neće usuditi oduprijeti”, kako je Brzezinski tvrdio još 1997. godine. Amerikanci su mislili da drže sve adute i da će pobijediti blefiranjem. Vjerovali su da se Rusi neće stvarno boriti, da se neće mobilizirati. Vjerovali su da će im SWIFT-sankcije presuditi, ekonomske sankcije također, da će ih slomiti raketni sustavi HIMARS ili ATACMS, pa onda i lovci F-16... Ja to slušam već 70 godina, a dublje pratim posljednjih 56 godina. Svaki dan govore besmislice. Trump ne voli gubitnike To je moja zemlja, moja vlada. Meni je to sve poznato do u detalje. Puno puta sam molio Ukrajince – imam povijest suradnje s njima, nije mi cilj suprotstaviti se Ukrajini, dapače, bio sam savjetnik tamo, iskreno sam na njihovoj strani – govorio sam im: „Spasite živote, spasite suverenitet, spasite teritorij. Budite neutralni. Ne slušajte Amerikance.” Citirao sam im poznatu izreku Henryja Kissingera: „Biti neprijateljem Sjedinjenih Država je opasno, ali biti im prijatelj je – pogubno.” Isto vrijedi i za Europu. I eto sad, nekoliko riječi o Trumpu. Trump ne želi naslijediti gubitničku poziciju. Zato je vjerojatnije da će se ovaj rat završiti, jer će se Trump i predsjednik Putin dogovoriti da ga okončaju. Ako se Europa i dalje bude ponašala ratoborno, to neće mnogo promijeniti. Rat se privodi kraju, pa recite to svojim kolegama. Gotovo je. I to zato što Trump ne želi nositi na leđima gubitnički teret. Nije tu nikakvo moralno prosvjetljenje – on jednostavno ne želi biti vezan uz gubitničku stvar. Onaj tko će najviše profitirati od skorašnje nagodbe je sama Ukrajina. Druga je Europa. Vaša burza posljednjih dana raste zbog tih, kako ovdje neki kažu, „strašnih” vijesti o pregovorima. U ovoj dvorani to možda izaziva zgražanje, ali to su zapravo najbolje vijesti koje možete dobiti. Ja sam pokušao potaknuti neke europske čelnike da razgovaraju izravno s Moskvom. Većina njih me nije htjela slušati. Umjesto da posjećujete Kijev, otiđite u Moskvu, razgovarajte sa svojim ruskim kolegama. Pa vi ste Europa, 450 milijuna ljudi i gospodarstvo vrijedno 20 bilijuna dolara. Vi biste trebali biti glavni gospodarski partner Rusije. Usput, ako nekoga zanima kako su SAD digle u zrak Sjeverni tok, rado ću o tome razgovarati. Rusofobija ubija Europu Trumpova je administracija imperijalistička u srži. Velike sile dominiraju svijetom. Oni će raditi što hoće gdje mogu. Bit će daleko učinkovitiji od posustalog Bidena i prekinut će gubitničke projekte ondje gdje im se ne isplate. Trenutačno postoji više žarišta, poput Bliskog istoka. Ne znamo što će se dalje događati. Da je Europa imala normalnu politiku, mogla je zaustaviti rat. Mogu vam i reći kako, ali rat s Kinom isto je opcija, pa ne tvrdim da ulazimo u novo doba mira. Samo kažem da nastaje drukčija politička konstelacija u kojoj bi Europa trebala voditi vlastitu vanjsku politiku. Ne samo vanjsku politiku rusofobije, nego realnu politiku koja razumije položaj Rusije, položaj Europe i američku logiku, te nastoji izbjeći da SAD ne „okupira” Europu – što nije nemoguće, da se razumijemo. Ne šalim se i oni se ne šale. Europi treba prava vanjska politika, a ne pristajanje da se „nađemo na pola puta” s Trumpom. Ako vas zanima kako to izgleda, nazovite me kasnije.

Vi ćete još dugo biti susjedi s Rusijom, zato se s njom dogovorite. Postoje stvarni sigurnosni problemi, ali buka i rusofobija ne rješavaju vaše sigurnosne probleme niti pridonose sigurnosti Ukrajine. Samo su izazvali milijun žrtava u Ukrajini, u ovom američkom avanturizmu na koji ste vi pristali - a zatim postali najglasniji pristaše – i ništa se nije riješilo”, zaključio je profesor Sachs u dvorani Europskog parlamenta.