ARIZIN je napisao/la:
Dalić ok detektira problem, mislim da su rijetke utakmice gdje je on rekao da su stvari ok kad nisu bile, a nažalost imali smo hrpu izbornika od Čačića, Štimca, Kovača koji su se pravili ludim i loš nastup prikazivali kao dobar....
Čak i sad, on prizna da igra nije dobra, da gubimo lopte, da smo spori i da nam fali brzine...
No, kod njega je problem izvršna funkcija. Imam osjećaj da se timski dogovori svode, "dečki morate biti brži, ne smijete gubit loptu, držite ju u posjedu, ne smijemo primat golove iz prekida". Ako imaš 3 ili 4 od 10 najboljih veznih na Svijetu što smo mi imali, onda takvi načini prolaze jer je to automatizam i kvaliteta igrača iz velikih klubova.
Ili ako u napadu imaš Rebića, Perišića i Mandžukića onda biti brži nije problem ili agresivniji...No, problem je kad nemaš više tu kvalitetu, a moraš donijeti taktičke odluke koje će doprinjeti tome da imaš više posjeda, da si brži, da si agresivniji, ne samo govorna naredba. Takve stvari se vide iz selekcije igrača, ne možeš od sastava koji si okupio očekivati brzu igru ili da nisu spori, to nije stvar motivacije već biologije.
Realno na ovo prvenstvo je trebalo ići nekoliko igrača sad vidljivo....
Juranović makar nije puno igrao, ali nije ih dosta u rosteru. On bi za 352 bio sjajan.
Smolčić može pokriti uz desnog beka i stopera, omogućava Stanišića lijevo...
Stojković, Ivanović ili Segečić pod must barem 2 jer nam fali brzine na krilima...
Lijevi bek, bilo Sosa ili Bradarić. Obrana upitna, no za 352 itekako pogodno.
Od trenutnih odluka od trojca Modrić, Gvardiol i Kovačić samo jedan smije biti na terenu istovremeno.
Probati sa Jakićem u vezi, šta si ga vodio. Snažan i jak, dominantan u skoku. Upari ga sa Sučićem i Modrićem. Stavi Baturinu na ofanzivnog, Perišića lijevo i Marca Pašalića desno. Barem probati..
Ove gore iznjene bi nam digle brzinu barem 30%, duple pozicije, 352 i
Vidi cijeli citat
Potpisujem od A do Ž.
Meni se sviđa Japan. Ne znam napamet pola njihovih igrača, izbornik ne radi predstavu uz aut-liniju, nema velikih riječi ni stalnog pozivanja na povijest. Izađu na teren i vidiš da znaju što rade. Možda će ih sada Brazil izbaciti i možda još dugo neće osvojiti veliko natjecanje, ali kod njih se vidi smjer. Svakih nekoliko godina izgledaju ozbiljnije, organiziranije i sve manje impresionirano velikim protivnikom.
Japan ne čeka da mu se rodi njihov Modrić. Oni pokušavaju napraviti sustav koji će jednoga dana proizvesti dovoljno dobrih igrača da im jedan Modrić više nije potreban za svaki veliki rezultat.
To bih želio i za Hrvatsku. Ne reprezentaciju koja čeka čudo, nego reprezentaciju kojoj je četvrtfinale normalan cilj, a medalja povremena posljedica rada.
Kod Japana vidiš da se igrači mijenjaju, a momčad zadržava iste osobine. Disciplinu, brz povratak, uredan razmak među linijama, tehničku sigurnost, intenzitet i mirnoću. Ne izgledaju kao skup pojedinaca koji čekaju da netko nešto izmisli. Izgledaju kao ljudi koji znaju što slijedi nakon osvojene lopte, gdje će biti suigrač i što treba napraviti kad prvi plan ne prođe.
Zato nije ni presudno znati sva njihova imena. Kad jedan igrač izađe, drugi nastavi obavljati približno isti posao. To je možda i najbolji znak sustava: promijeniš igrača, ali se identitet momčadi ne raspadne.
Kod reprezentacije koja ovisi o bljesku vidiš suprotno. Izbaciš jednog važnog igrača i raspadnu se iznošenje lopte, presing ili završnica. Onda trener premjesti još trojicu kako bi zakrpao jednu rupu. Kod sustavne momčadi zamjena možda nije jednako kvalitetna, ali zna svoju ulogu i cijela konstrukcija ostaje na mjestu.
I tko smo mi uopće da se razbacujemo igračima Coma, Sassuola, NEC-a, belgijskih klubova i sličnih sredina, kao da nama to nije dovoljno dobro? Zaboga, pogledajte Norvešku, Japan, Švicarsku, Kanadu, SAD i takve reprezentacije. Možda njihovi igrači globalno nisu toliko poznati i možda prosječan navijač ne zna pola njihova sastava, ali ja ne bih stavio ruku u vatru da bi ih Hrvatska danas dobila. Odakle dolaze njihovi igrači? Upravo iz klubova za koje kod nas govorimo da nisu dovoljno dobri za našu reprezentaciju.
Igrač ne mora igrati u Realu, Manchester Cityju ili Bayernu da bi bio odličan za točno određenu ulogu u reprezentaciji. Ako je drugi najbolji zadnji vezni kojeg imaš, onda ga zoveš kao zadnjeg veznog. Nije važno je li iz NEC-a ili Sassuola. Važno je rješava li problem koji momčad ima.
Kod nas se prečesto gleda ime kluba, (buduća, khm, khm) tržišna vrijednost i reputacija, a premalo što igrač stvarno radi na terenu. Onda pozovemo šestog stopera iz poznatijeg kluba, dok prirodni lijevi bek, desno krilo ili zadnji vezni ostanu kod kuće jer navodno nisu dovoljno velika imena.
Japan može izgubiti od Brazila i svejedno će ostaviti dojam da napreduje. Jedan poraz ne pobija sustav, kao što jedna pobjeda na penale ne dokazuje da ga imaš.
