Prijateljstvo iz ratnih dana

Hrvatska i Ukrajina imaju mnogo međusobnih poveznica i vrlo dobre odnose na svim razinama. Potvrdio je to i najveći ukrajinski nogometaš svih vremena Andriy Ševčenko u jednom nedavnom intervjuu, rekavši kako mu je "posebno drago što Ukrajina ima odlične odnose s Hrvatskom jer iznimno poštuje Hrvate zbog toga što su ponosni i drže do svoje domovine za koju su se sami izborili". Gotovo pola stoljeća dijelili smo slične odnose u državnim zajednicama u kojima smo bili "tek" drugi narod po brojnosti i težili svojoj samostalnosti.

U jeku agresije na Hrvatsku bilo je teško pronaći nogometnu reprezentaciju koja je htjela doći i uljepšati našu sportsku svakodnevicu reprezentativnim okršajem u Hrvatskoj. Ukrajinci su pristali. U ljeto 1993. došli su u Zagreb, izgubili od Hrvatske 3:1 pred 25.000 gledatelja, ali i stvorili si prijatelje koji znaju cijeniti hrabrost i prijateljstvo u tako teškim trenucima. To je bio tek početak naših međusobnih ogleda u narednim godinama.

Ždrijeb nas je smjestio u istu kvalifikacijsku skupinu za EP 1996., gdje smo zajedno debitirali kao neovisne države. Hrvatska je otad bila neusporedivo uspješnija, plasirala se na 7 od 8 velikih natjecanja, a Ukrajincima je to pošlo za rukom samo u kvalifikacijama za SP 2006.

Prvi naš kvalifikacijski ogled u ožujku 1995. završio je uvjerljivom pobjedom Hrvatske (4:0), što je do danas najteži poraz Ukrajine u službenim utakmicama. Bila je to prava rapsodija moćne hrvatske momčadi u kojoj su briljirali Šuker, Boban, Prosinečki, Asanović, Bokšić, Jarni i naš današnji izbornik Slaven Bilić.

Ta je utakmica značajna jer je na njoj svoj reprezentativni debi imao tada 19-godišnji Andriy Ševčenko, koji je kasnije izrastao u jednu od najvećih svjetskih nogometnih zvijezda. U uzvratu u Kijevu poraženi smo 0:1, no taj poraz nije utjecao na naš plasman na EP, s prvog mjesta ispred Italije.

I sljedeći kvalifikacijski ciklus namjerio nas je jedne na druge. Ovog puta u završnim borbama, dodatnim kvalifikacijama za SP 1998. U Zagrebu smo ostvarili prednost od 2:0, a mrežu je načeo upravo Slaven Bilić. U uzvratu u Kijevu pred 70.000 gledatelja već u 5. minuti Ševčenko je doveo Ukrajinu u vodstvo, a već u 12. izjednačio našu prednost.

Srećom, norveški sudac Rune Pedersen poništio je taj pogodak i dao nam malo "vjetra u pluća" da preživimo početnu agresiju domaćina. Naš ukupni trijumf i plasman na legendarno SP u Francuskoj donio je Alen Bokšić s(p)retnim pogotkom u 27. minuti. Ukrajinci više nisu imali ni mentalne, ni tjelesne snage za nove pokušaje.

Nakon toga više se nismo susretali u reprezentativnim ogledima, ali bilo je tu (neuspješnih) klupskih sudara Dinama protiv Dnipra, Dynama i Šahtara. Ukrajinska liga izrasla je u jednu od najjačih u Europi, a njihovi najbogatiji klubovi vrlo često su se pojačavali upravo Hrvatima. Od Jerka Leke, Gorana Sablića, Tomislava Bušića, Ognjena Vukojevića, Darija Srne, Stipe Pletikose, Mladena Bartulovića, Ivice Pirića, trenera Katalinića... brojni su hrvatski legionari u Ukrajini zadnjih godina. U suprotnom smjeru prošle sezone krenula su trojica nogometaša (Sablić, Cernat i Verpakovskis), koje je Dynamo na godinu dana posudio Hajduku.

Treba konstatirati da u dva naša dosadašnja gostovanja u Ukrajini nismo ostvarili pobjede. Jedan poraz (0:1) i pobjedonosni remi (1:1) ostvarili smo u Kijevu, na najvećem ukrajinskom stadionu koji se renovira za EP 2012. U subotu će naši reprezentativci po prvi put istrčati u Harkiv, na obnovljeni stadion Metalista koji može primiti nešto više od 30.000 gledatelja.