Prvo uzmimo financijski i životni aspekt priče. Zamisli sebe u Americi, tamo provedeš 4-5 godina, završiš faks, izgradiš društveni život i imaš pune džepove dolara. Igrač koji sa 24 godine ima osiguranu egzistenciju i navikao je na američki stil života, nisam baš siguran da će imati luđačku motivaciju vraćati se u autobuse ABA lige, igrati u polupraznim dvoranama i trpjeti pritisak ovdašnjih trenera za znatno manji novac. Isto tako, tebi se prioriteti mijenjaju. Vjerujem da ćeš radije izabrati stabilni posao u SAD-u s diplomom u džepu, nego krvavi profesionalizam na Balkanu.

Ajmo dalje i maknuti se od ovog prvog. Realno, svime ovime NCAA više nije škola, nego biznis. Ideja da će NCAA idealno razvijati 19-godišnjake dok ne sazru ne drži vodu, jer koledž košarka postaje surovi profesionalizam. Treneri na sveučilištima sigurno neće razvijati 19-godišnjaka iz Europe ako mu rezultat treba odmah. Taj će preko TP-a dovesti gotovog košarkaša. Tako da naš klinac od 19 godina, koji u ABA ligi nije bio spreman, u ovakvom NCAA-u ima puno veće šanse da završi na kraju klupe. E i onda dolazimo do toga da umjesto da igra utakmice i griješi, što je ključ razvoja, on u Americi trenira i igra garbage time. Sjediti na klupi do 24. godine u SAD-u ne stvara gotovog igrača za ABA ligu. Ako nisi spreman sa 19-20 igrati ABA ligu, ne mislim da ćeš nakon 5 godine ovako postavljenog NCAA moći ili htjeti uopće.

Sveučilišna košarka u SAD-u će definitivno postati kvalitetnija i gledanija, samim time jer stariji igrači ostaju duže zbog novca. Međutim, za razvoj hrvatske isrednje klase igrača, na kakvu ciljamo i kakve nam kronično nedostaje, to je dvosjekli mač i prilično upitno. Više naginjem na tome da će bit pušiona nego da ćemo od toga nešto dobiti. Ako sa 20 nisi spreman za ABA ligu, ideš u Ameriku po diplomu i novac, što je za mladog čovjeka sjajno. Za našu reprezentativnu i klupsku košarku on je, iz gore minimalno navedenih razloga, a mogao bih trkeljati o tome još, najvjerojatnije izgubljen. Pravi razvoj te srednje klase košarkaša mora se događati doma kroz rad u klubovima, veću minutažu u domaćim ligama i strpljenje struke. Jasno je da je Americi teško i nemoguće parirati.  Kako god, nada da će ih Amerika odgojiti i vratiti nam ih gotove je što se ono kaže - kurva.

Ispada lakše završiti faks u Americi nego kupiti diplomu u Bosni, jel to normalan fakultet ili po prilagođenom programu?...Mislim mnogi naši igrači jedva završili srednju, jedva natucaju Engleski, a onda odu u NCAA kroz 4 godine uz košarku završe nuklearnu fiziku, sve u roku s 5.0 ...

Nema NCAA veze sa nastavom, to je sad profi liga...a i davno prije toga su sportaši izuzeti od nastave, online predavanja i ispiti te slično. U Hrvatskoj si imao kad su tražili lažne diplome stotine ljudi po školstvu i zdravstvu koji su radili desetljećima, čak dobivali nagrade tako da radit neki posao nije južno da imaš završeno ili u ovom slučaju znanje...

NCAA se već uništila, dugoročno čist sumnjam u podizanje kvalitete naših, da pače recite mi od naših silnih talenata tamo tko je dihao kvalitetu ? Jelavić i Ivišići su otišli kao najbolji igrači generacije 2003 i 2004, Krajnović kojem manjkaju fizikslije također.

Po meni će NCAA uništiti euro košarku barem djelomično jer akademije koje proizvode mlade više neće imati kompenzacije, da se ne lažemo naša košarka exyu i baltička je bila prbo žrtva španjolskih akademija koje su kupile Bogdanoviće, Dončiće, Hezonje itd...Sad njima to radi NCAA bez kompenzacije. 

U NCAA se rosteri stalno mijenjaju, igrači više ne trebaju ostati na manjim sveučilištima i nema nikakve povezanosti sa sveučilištem, sportski programi plaćaju milione i prebacuju sredstva, a realno njihov obrazovni sustav ionako krca u dugovima. Postoji razlog zašto se sveučilišna košarka trebala ostati sveučilišna. 

Još se nba ide širit na eurokošarku i uništit onu tradiciju koju imamo.

Zaboli me za kvalitetu nba lige i ncaa, pohlepa i zarada, menadžeri i ostale stvari. Prvenstveno mi je interes hrvatska košarka, hrvatska reprezentacija i euro košarka čiji smo dio. 

U tom čitavom sustavu pitanje koliko će se igrača izgubiti, koliko će tek lige kvalitetom pasti i šta će ostati ne samo od naših klubova, već aba lige jer su temelj često bili mladi talenti koje smo pratili. Tako da što se mene tiče nadam se što bržem propadanju...

Mi ih do sad u 35 godina nismo uspjeli odgojiti. Nemam razloga vjerovati da ćemo u budućnosti 

Pa valjda postoji neki pravni način da se klubovi zaštite, ovako ispada da besplatno pripremaju djecu za koledž.

S koliko se godina može potpisati profesinalni ugovor? Sa 16?

Nisam baš 100% u temi, ali na osnovu svega što sam imao prilike pročitati rekao bih da klubovi u Europi generalno nemaju apsolutno nikakav pravni mehanizam da spriječe odlazak igrača u NCAA nakon što napune 18 godina, niti ih FIBA u tome štiti. Sustav je nakaradno i paradoksalno postavljen pa bogata američka sveučilišta mogu jednostavno pokupiti gotove mlade igrače, što klubovima totalka uništava ekonomsku i sportsku motivaciju za ulaganje u omladinske pogone. Ako tome ne može na kraj stati jedan Real Madrid, možeš misliti kakva je startna pozicija jednog Splita.

Ako je situacija prije bila loša, s novim pravilima u Americi postaje neodrživa. Riječ je ukratko o kombinaciji pravnog vakuuma i nefunkcioniranju ugovornih odnosa i odšteta. U košarkaškom svijetu, prijelaz igrača između kontinenata regulira FIBA. FIBA-ina pravila štite klubove samo ako igrač potpiše profesionalni ugovor i prelazi u drugi profesionalni klub. S druge strane, NCAA se i dalje vodi kao amatersko natjecanje. Pazi ti to. Iako se u koledž košarci danas okreću milijarde i igrači su plaćeni kroz NIL ugovore, u očima košarkaških zakona to je i dalje obrazovna institucija. Prevedeno na konkretan slučaj to ide otprilike ovako: kada igrač napuni 18 godina, on je punoljetan građanin. Ako ima važeću vizu i položi akademske testove, nijedan sud niti FIBA ne mogu mu zabraniti da upiše fakultet u Americi. Klub ga ne može zadržati silom. Prije se klubove moglo zaštititi potpisivanjem višegodišnjih profesionalnih ugovora s visokim NBA buyoutima, no u slučaju NCAA-a, to je neizvedivo, jer koliko ja znam  američko sveučilište ne smije platiti odštetu europskom klubu za igrača. Ako bi to učinili, igrač bi odmah izgubio pravo nastupa na koledžu jer se to smatra kršenjem amaterskih načela. Smiješno, zar ne?

Tako sulud koncept dovodi do još suludije situacije, a ta je da potpisivanje profesionalnog ugovora zapravo zatvara vrata Amerike. Ako klub natjera 16-godišnjaka da potpiše profesionalni ugovor, taj igrač ima jako ograničen pristup NCAA-u. Jeste da su danas ta pravila labavija, no generalno gledano igranje za profesionalnu seniorsku momčad uz plaću i dalje stvara prilične administrativne probleme u SAD-u. Zato ti danas agenti i roditelji striktno odbijaju potpisivanje bilo kakvih obvezujućih ugovora s domaćim klubovima ako im je cilj Amerika. Nema teoretske šanse da će se to desiti. Sveučilišne pare se, kako sam prije napisao, ne smiju koristiti za odštete. Može se možda činiti logičnim da igrač iz svog džepa tj. od NIL ugovora plati odštetu matičnom klubu, ali takvi se ugovori pravno smiju potpisati tek nakon što igrač formalno stupi na američko tlo i upiše faks. Igrač s 18 godina naravno da nema stotine tisuća eura na računu da sam plati izlaznu klauzulu prije odlaska, osim ako mu tata nije Tedeski glavom i bradom.

Kako je tamo otišao M. Ružić, a imao je jak i čvrst profesionalan ugovor sa Španjolcima u koji je bila ugračena izlazna klauzula? Pa lijepo. Iako sveučilište zakonski ne smije uplatiti ni centa europskom klubu, novac je stigao iz tih NIL fondova tj. od bogatih donatora i sponzora udruženih u kolektive koji stoje konkretno iza LSU-a. Novac za odštetu tehnički je proslijeđen Ružiću i njegovim zastupnicima kroz golemi sponzorski paket, a onda su oni taj iznos uplatili Joventutu kako bi raskinuli ugovor. Joventut je dobio traženi novac, pa s pravne strane nije imao osnove ni želje stopirati transfer. Ružić je uredno spakirao kofere i otišao iz jedne od najboljih liga svijeta u studentsku košarku, a za to je imao ni manje ni više nego 4 milijuna razloga. Ludara.

Sve to dovodi do potpunog kolapsa motivacije za rad s mladima. Zašto bi Cedevita, Cibona, Zadar ili Split trošili stotine tisuća eura godišnje na trenere, dvorane, putovanja i turnire mlađih kategorija, ako im najbolji igrač s 18 godina može besplatno odlepršati u Ameriku? Legitimno pitanje skroz. Klubovi su dovedeni u situaciju da postaju besplatni servisi za selekciju američkim skautima. Zbog toga se klubovi okreću kupovini jeftinih, gotovih stranaca sumnjive kvalitete, umjesto da riskiraju s razvojem domaćih klinaca koji će ionako otići. Nažalost, tako je kod nas bilo i prije, a sada će biti 100 puta gore. Prije nije bilo nikakve vizije, a sad nema ni ekonomske računice.

Rješenja trenutno nema. Jedini način da se klubovi naplate u budućnosti bio bi uvođenje uplate nekakvog fiksnog iznosa solidarnosti na razini FIBA-e i NCAA-a. Nešto slično ima FIFA u nogometu. To bi značilo npr. da američko sveučilište, prilikom registracije europskog igrača, mora uplatiti fiksni iznos solidarnosti za svaku godinu koju je igrač proveo u omladinskom pogonu europskog kluba. Naravno da se Ameri rukama i nogama odupiru bilo kakvom davanju novca izvan svog sustava, a FIBA na drugoj strani nema nikakvu moć da ih na to prisili.

I koji je onda mehanizam zaštite? Nemam pojma, nema ga, a ako i postoji onda je to da se klubovi oslone na đentlmenski dogovor s igračima i roditeljima. U profesionalnom sportu, moralna kategorija  je propala kategorija. 

Isprike na dužem postu. Uhvatio sam malo vremena.

Ovo treba regulirati ali očito i FIBI odgovara ovaj Divlji Zapad, a znamo tko su kauboji. Šutnja FIBE ukazuje na duboku korupciju.

Ipak postoje zakon o obveznim odnosima i HR klubovi trebaju tražiti tu svoju zaštitu i to s igračima u najmlađoj dobi. Sa 16 godina, nećeš potpisati s klubom koji ti je pružio sve na 5 godina, OK izvoli ispisnicu i sretno.