Sretno Hansenu, zdravlje je najbitnije, imao je "brutalnu" karijeru i predvodnik je najvećih rezultatskih dostignuća danske rukometne reprezentacije u povijesti s 'brdom' medalja od kojih čak 5 zlatnih.
No osvrnuo bih se na ovo napisano. Današnji ritam odigravanja utakmica, broja utakmica tokom sezone, režim treninga-utakmica-putovanja stvarno je iscrpljujući, da ne kažem brutalan (poput karijere Hansena). Teško je to i za pratiti gdje se igra, što se igra, kad se igra te tko igra, te se čovjek jedino može zapitati ima li zaista sve to smisla? Vrhunski športaši su praktički postali robotizirane mašine, a u nekim športovima, poput košarke, jedan takav atleta godišnje odigra i preko 100 utakmica. Jasno, da bi uopće opstao, potreban mu je snažan doping, pri čemu se radi o toleriranom dopingu u strogo ograničenim količinama gdje jedan pojedinac mora izuzetno paziti da ne premaši (propisanu) dozu. Sve pod budnim okom nutricionista, liječnika i drugih osoba koji se svakodnevno brinu o funkcioniranju športskog kolektiva. Športaši jesu danas u prosjeku pripremljeniji, fizički snažniji i izdržljiviji, ali tijelo ima svoje granice. Zapravo se balansira iz područja maksimalne fizičke spreme i onog što potencijalno vodi u velike zdravstvene rizike. I na tom području športska medicina je strašno napredovala, pa tako se športaš može (a rekao bih i mora) upuštati tamo gdje nitko drugi ne bi slučajno pokušao. Uglavnom pomiću se granice.
S druge strane, nažalost, u zadnje vrijeme svjedoci smo velikog broja zdravstvenih tegoba samih športaša. Veoma mnogo njih je otišlo u zadnjih nekoliko mjeseci, a i godina, u godinama kad je "prosječan" čovjek još dovoljno izdržljiv i radno sposoban. Nije da se davno prije nisu događali srčani ili moždani udari, rakovi, leukemije među još relativno aktivni športašima, ali zahtjevi za "brutalnom" fizičkom spremom uzimaju danak. I neće se zbog toga ići prema reduciranju broja utakmica, smanjenju opterećenja i slično, što bi i gledateljima omogućilo da predahnu, da se mogu bolje usredotočiti na raspored kad igra njegov tim za koji navija i sl. Bilo kako bilo, stječem dojam da športaš jest koristan i potreban dok mu traje karijera (nastoji mu se mnogim tehnikama i metodama produžiti trajanje karijere), odnosno dok doista ne počne pucati. Mada možda nije sasvim tako, ali... S. Mihajlović, G. Vialli, Elena Fanchini - svježi su primjeri, no ne i jedini; ima veći broj anonimaca koji su već sada na drugom svijetu. Jedan Prosinečki je prije nekoliko godina imao velikih zdravstvenih problema i zamalo je umro. S. Sukno je morao prekinuti karijeru, hokejaš Medveščaka Montador je također preminuo, R. Vrbičić, B. Silić, V. Nekić, I. Puc, Z. Saraćević, Z. Kranjčar, J. Kuže, Z. Cvetković, D. Pavličić, I. Turina... niz je dugačak.
Želim istanuti kako ipak većina športaša neće po završetku karijere imati ozbiljne zdravstvene posljedice te dobar dio njih u prosjeku doživi 'lijepe' godine, pogotovo ukoliko primjenjuju zdrav način življenja, disciplinu i rad koji su stjecali tokom karijere, ali i dok se uspijevaju opustiti i pronaći drugu zanimaciju kao ispušni ventil. No isto tako vrhunski šport (radi se u manjem, ali nažalost ne i zanemarivo malom broju slučaja) također pospješuje brže trošenje organizma i pojave koje ne želimo gledati. Prednosti kod športaša su ta da oni prolaze češće i jače sistematske preglede, te kad se ukaže neki ozbiljni zdravstveni problem, ipak zbog svojeg izgrađenog organizma, mogu se lakše oduprijeti svim bolestima - jasno ukoliko već ne prijeđe kritičnu točku.
Tako bolje vidjeti Hansena (i Duvnjaka, ali i bilo kog drugog) živog i zdravog, pa makar i van rukometnih terena, nego svjedočiti tragičnim događajima, kojih nažalost više nije zanemarivo malo.