U Beču vatreni opet okusili slast pobjede

Sve u svemu, i nije to bila tako loša večer u prekrasnom Beču... Hrvatska i Austrija odigrale su sasvim "probavljiv" susret, makar se ne može reći kako ćemo ga pamtiti dugo. Očekivali smo pobjedu, na kraju smo je i dobili, što je i najvažnije. Vjerojatno je nemali broj onih koji su očekivali daleko bolju i razigraniju Hrvatsku, ali u ovom trenutku i s ovim sastavom nemamo pravo tražiti previše. Domaćini su, vođeni Ottom Barićem imali samo jednu misao vodilju - ne izgubiti. I te kako se vidjelo da ustraju u naumu da, za njih ipak "velikim majstorima" Hrvatima, otkinu barem "jedan bod", a na kraju će i oni morati biti zadovoljni. Naspram njihovog shvaćanja nogometa, Hrvatska je nešto drugo, stoga će i našim sjevernim susjedima vjerojatno ovaj meč ostati u lijepoj uspomeni. Koliko je to moguće nakon poraza.

Početak je donio sjajan ambijent, zapravo se i nije moglo reći da igramo u gostima, jer su tribine bile "obojane" poznatim bojama. Mnogo naših ljudi koji žive u Austriji, plus relativna blizina Beča, osigurali su dobru, vrlo dobru podršku našima. I momčad je počela vrlo dobro, kontrolirali smo igru, jasno davši domaćinima do znanja da će posjed lopte biti debelo na našoj strani. Posebno je u "oči upadala" činjenica da je naš "nesvakidašnji" napad gorio od želje za igrom. Alen Bokšić i Milan Rapaić od početka su krenuli angažirano, rastrčano i ubojito, pogotovo se to odnosilo na Bokšića. Ali, nakon solidnog početka, kako to obično biva, malo smo zastali i Austrija je, iznenadivši i sebe i nas, povela. Da bi sve ostalo u "hrvatskom štihu", pobrinuo se Ivica Vastić, koji je izmakao pažnji naše obrane, i iz prvog udarca prema vratima matirao Stipu Pletikosu. Dojam je da Pletikosa (iako je Vastić sjajno pucao) nije reagirao baš najbolje... "Tko će kome, nego svoj svome", tako bi se mogao opisati taj pogodak. Vastić se nije pretjerano veselio, što je i razumljivo, jer je postigao gol protiv svojih. Sasvim sigurno se sjetno osjećao, a pogrde s tribina upućene u njegovom pravcu, nisu bile potrebne.

Od Milana Rapaića se ipak više očekivalo (Arhiva Sport Net)

Brzo smo se oporavili od tog šok gola, no, priliku za totalno vraćanje u život propustio je Aljoša Asanović, koji je početnički (preko gola) zapucao jedanaesterac. Ništa se ni nakon novog "pomračenja" nije promijenilo, Hrvatska je i dalje, doduše jalovo, napadala. I onda je Alen Bokšić, nakon kornera Rapaića, izjednačio. Tada smo očekivali novu buru, ali Austrija se, čudno, stabilizirala, zadržavši tih 1:1 do kraja poluvremena. Drugi dio - ista slika. Kruženje Hrvata po austrijskoj polovici, nažalost, bez većih rezultata. Pokušavali smo, ali nije išlo. Bokšić i Rapaić su ostali bez "napajanja", prave, dubinske lopte u prostor nisu se mogle distribuirati, jer su se domaćini zavukli u "mišju rupu", skrativši na taj način manevarski prostor... Srećom, naša kreativnost pobijedila je njihovu disciplinu (tvrdoglavost), uspjeli smo otključati njihovu bravu. Asanović je sjajno uposlio Niku Kovača, koji je petom poslužio Bokšića. "Boka" je u svom stilu lagano lobao vratara, jedan je obrambemi igrač stigao loptu izbivši loptu s gol linije, ali samo do Marija Stanića, koji je glavom postigao konačan rezultat.

Aljoša Asanović vrlo dobar usprkos promašenom kaznenom udarcu (Arhiva Sport Net)

Tu je bečka priča, zapravo, bila ispričana. Jasno, naša kvaliteta nije dozvoljavala prevelike šanse za Austrijance. Mogli su, istina, postići gol, ali mogli smo i mi. Na kraju je tih 2:1 za Hrvatsku zadovoljavajuće za obje momčadi. Naša igra još uvijek ne vraća stare "filmove", prvenstveni razlog je po našem sudu - nedostatak kreativnosti. Osim Aljoše Asanovića, u središnjici mi više nemamo nogometnih virtuoza, nemamo šarma, ideje, vica... Često podsjećamo na ostale momčadi, nemamo ono što nas je nekad odvajalo od ostalih. Zašto? E, zato jer sredina terena više nema, u prvom redu, Zvonimira Bobana, ili igrača njegovog kova i ideje. A Aljoša ne može sam. Mario Stanić je trebao igrati polušpicu, no, jednostavno je (osim gola) bio apsolutno nevidljiv. Isto tako, od Zvonimira Solde koji je igrao na nekakvoj poziciji zadnjeg veznog, očekivao se daleko veći doprinos, pogotovo u građenju igre. Bokovi su radili kako - tako. Daniel Šarić odigrao je solidno na desnoj strani, dok je bilo evidentno da se Robert Kovač ne snalazi baš sjajno na mjestu lijevog bočnog. Napad, napad bez Davora Šukera, ipak nam je natjerao osmijeh na lice, a pritom uglavnom mislimo na Bokšića, iako ni Rapaić nije bio loš. Ovakvog Boku bismo željeli uvijek, njegova probojnost i okomita igra prema golu su ono što nam treba.

Najgore će biti ako se mi, pogotovo Miroslav Blažević, nakon ove pobjede počnemo zavaravati. Ova Hrvatska još uvijek nije "prava" Hrvatska, to je valjda jasno. S tim, da još jednom ponavljamo, uz dužno poštovanje prema Austrijancima, kakao naš domaćin nije prva, čak ni druga, pitanje je je li i treća europska liga. Sredina, vezni red, tu moramo naći prave odgovore, tu moramo graditi našu snagu. A taj je dio protiv Austrije dobrim dijelom zakazao. Na kraju, moramo biti zadovoljni, jer nakon 7 mjeseci imamo novu pobjedu. Gledajući s tog aspekta, bečka noć nije bila loša. Nije uopće.

Izjave nakon utakmice

Miroslav Blažević

"U poluvremenu sam , što inaće nije moj običaj, rekao da se stvara nova reprezentacija. Opčinili su me igrači u prvom poluvremenu i općenito utakmicu su odigrli jako dobro. Austrija ne treba tugovati zbog poraza jer je igrala protiv vrlo raspoložene reprezentacije Hrvatske. Vrlo je važna ova pobijeda u stvaranju klime pred utakmicu sa Belgijom u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo."

Otto Barić

"Od tridesete do sedamdesete minute nisam znao što bih mijenjao, Hrvatska je u tom razdoblju igrala jako dobro. Naš problem je bio organizacija igre iz obrane, to je ono što je jako dobro igrao Štimac na suprotnoj strani. Ja jednostavno nemam Štimca i Bokšića i u tome je bila razlika. Zadnjih dvadesetak minuta mogli smo i postići pogodak ali to su bile ipak tek poluprilike".